Главная  /  Potemkinovo selo – Antologija kraće ruske proze (post)perestrojke“
    Закрыть   

Книжная полка

Potemkinovo selo – Antologija kraće ruske proze (post)perestrojke“

„Pod naslovom „Potemkinovo selo – Antologija kraće ruske proze (post)perestrojkeIvana Peruško okupila je priče desetoro autora. Najstariji među njima, Jurij Mamljejev, rođen je 1931, a najmlađi, Viktor Pelevin, 1962. Dakle, radi se o piscima (i spisateljicama, dakako) koji su iskusili i život pod sovjetskim hard-core režimom, i liberalizaciju društva, koja se provodila pod Gorbačovljevom egidom „glasnosti“, i, konačno, košmarnu tranziciju u bezdušni, darvinistički kapitalizam.

Antologiju moćno otvara Dmitrij Prigov (1940.-2007.), polivalentni stvaralac i jedno od najvećih imena tamošnje suvremene umjetničke scene. Premda primarno likovnjak i konceptualac, jedan od začetnika soc-arta, ruske inačice pop arta, bio je i neobično plodan pjesnik te prozaik. Po vlastitom priznanju, do 2005. godine napisao je – pozor, molim – 36.000 pjesama. Sve do konca osamdesetih njegova djela cirkulirala su, međutim, samo u formi samizdata, jer mu je bilo zabranjeno objavljivati. Bio je do te mjere nepoćudan da ga je KGB 1986. sprašio u duševnu bolnicu, odakle je pušten nakon prosvjeda brojnih pisaca.

Dmitrij Prigov sigurno nikada nije čuo za Franca Bevka, niti je imao prilike čitati njegovu „Knjigu o Titu“. Podsjećam, radi se o zbirci tobože poučnih anegdota iz života „najvećega sina naših naroda i narodnosti“, koja je bila u obveznoj školskoj lektiri. Upravo toj knjizi imamo zahvaliti što su svi Jugoslaveni znali za slučaj famozne svinjske glave kojom je maršal u nježnoj dobi nahranio braću i sestre. Prigovljevih „20 priča o Staljinu“ doimaju se kao Bevk na steroidima: u ultrakratkoj formi zipovana je razorna kritika kulta ličnosti zapakirana u razularenu satiru uz koju ćete pucati od smijeha. Ne mogu odoljeti a da vam kao ilustraciju ne ponudim prvu priču iz ciklusa. Dakle: „Staljin je u djetinjstvu bio teško bolestan pa sve do četrnaeste godine nije mogao hodati. No zahvaljujući snazi volje i redovitim treninzima već je nakon pola godine dizao vrlo teške utege. Jednom je izišao na ulicu i vidio kako jak dječak tuče mališana. Staljin je otjerao nasilnika. Ovaj mu je rekao: - Priznajem jak si. Staljin se zagledao u njega, smrknuo se i odvratio: - Nisam ja jak, nego istina.“

Prigov je, međutim, jedini autor iz ove antologije uz kojega ćete se nasmijati. Tome se i nije čuditi znamo li da je „izbornica“ Ivana Peruško u predgovoru zbirku vrlo precizno predstavila kao „ruski PTSP na tripu, odnosno kao postsovjetski traumatski poremećaj začinjen opakim narkoticima i ludilom 1990-ih“. Od takva materijala teško je istkati mustru koja će vam raširiti lice u osmijeh. Okupljeni autori njeguju različite poetičke izbore. Ima tu i tvrdokornih realista i zaigranih postmodernista, no svi on ipak dijele jedno zajedničko svojstvo: imaju rijetko istančano nagnuće prema grotesknom.

Neki među njima će vas raznježiti, kao, primjerice, Ljudmila Petruševska čiju su prozu kritičari, s puno razloga, nazvali „enciklopedijom ženskih sudbina“, o čemu dojmljivo svjedoči i pet priča zastupljenih u ovoj antologiji. Njoj uz bok stoje i dvije preostale dame iz ovog izbora, Ljudmila Ulicka i Tatjana Tolstoj, obje zaokupljene ljudima s margine i blagoslovljene talentom da u tijesni format kratke priče uguraju građu od koje bi manje šparni autori raspisali cijele romane.

Ima, međutim, i autora od kojih ćete se, zajamčeno, razboljeti. Na primjer, od Viktora Jerofejeva, čije dvije priče upravo brutalno tematiziraju sučeljenje pojedinca s totalitarnim poretkom. Ni drugi članovi muškog dijela izabrane ruske selekcije nisu puno vedriji. Jevgenij Popov dojmljivo tematizira „radost Rusije“, što će reći alkohol kojim su natopljene sudbine milijuna, Vladimir Makanjin apsurdnu ratnu svakodnevicu, Vladimir Sorokin „kapilarni“ staljinizam tvorničkih komiteta, a Viktor Pelevin u „Oružju osvete“ virtuozno se bavi razmjerima i učincima (institucionalizirane) paranoje.

Da zaključim, „Potemkinovo selo“ definitivno nije literatura po mjeri onih koji književnost definiraju kao utočište od surove stvarnosti. No, ako se ne plašite štiva koje će vam na manje-više svakoj stranici udariti poneku pljusku i otrežnjujuće vas sučeliti s prebogatim dijapazonom svih zamislivih nesreća koje je formatiralo društvo odnosno politički poredak, tada si svakako priuštite primjerak ovoga libra.

(Ivica Ivanišević, Slobodna Dalmacija, 12.3.2016).

12 апреля 2016г.

Roman nedavno preminule književnice i urednice Irene Lukšić "Berlin - Pariz" u izdanju nakladnika Disput, originalan je intertekstualni eksperiment koji na materijalu manje poznate pripovijetke Vladimira Nabokova ispisuje epsku fresku europske stvarnosti 20-ih godina prošloga stoljeća.
U okviru manifestacije „Međunarodni mostovi književnosti i umjetnosti“ u knjižnici Bogdan Ogrizović 25. rujna predstavljena je knjiga Kruh naš nasušni - panorama suvremenog slavenskog pjesništva u izdanju Slavenske akademije umjetnosti i književnosti sa sjedištem u Bugarskoj. Akademija već 13 godina okuplja književnike i promiče, kulturu svih slavenskih zemalja na međunarodnom festivalu poezije „Slavenski zagrljaj“, a knjiga je jedna u nizu edicije.
Svatko tko je ikada čitao Ulickuju zna da Jakovljeve ljestve nisu tek još jedna obiteljska saga na kakve smo se navikli. U živote svojih veličanstvenih junaka, u svaku od sudbina koje maestralno ocrtava, najznačajnija je suvremena ruska autorica utkala pitanje koje pisce i filozofe zaokuplja otkako je svijeta: može li čovjek biti slobodan?
Izvanredan roman ruskog pisca Sergeja Lebedeva Granica zaborava obiteljska je saga i putopis, kronika vremena i triler. Pomalo tmurna atmosfera, puno duha, nostalgije i ponešto ironije zaslužni su što je Lebedev već ovim svojim prvijencem dospio na listu deset najboljih romana The Wall Street Journala i priskrbio si usporedbe sa Solženjicinom.
Daleki predjeli SSSR-a s logorima, stepom, stražarskim tornje¬vima zastrašujuće su mjesto za mladog novaka u ruskoj vojsci. Iako nije dugo izdržao u Karagandi kao zatvorski čuvar, Oleg Pavlov je na temelju vlastitog iskustva napisao trilogiju o životu ruskog vojnika u posljednjim desetljećima 20. stoljeća.
Ruski pisci su majstori u razmatranju suštinskih pitanja ljudske egzistencije. Dakle, ako tražite odgovore, ovo su knjige koje trebate konzultirati. Ako ništa drugo, smisao ćete naći u samom čitanju.U svojoj knjizi "Zašto se niste ubili?: Uvod u logoterapiju" austrijski neurolog i psihijatar Viktor Frankl, koji je preživio logor u Auschwitzu, inzistira na tome da čovjek može preživjeti svaki oblik patnje, ako zna koji je smisao života. Treba samo pronaći ovaj smisao, čak i ako ste sami na svijetu.
Lav Tolstoj je posljednjim riječima genija pridavao veliko značenje. U svom je dnevniku napisao: „Riječi umirućeg osobito su značajne!“ Ipak, mnogi su uspijevali zadržati smisao za humor do posljednjeg trenutka. Oscar Wilde je, umirući u sobi s groznim tapetama, rekao: „Ove tapete su užasne! Jedno od nas će morati otići odavde.“ Njemački pjesnik Heinrich Heine je na samrti rekao: „Gospodin će mi oprostiti. To mu je posao.“ Russia Beyond se prisjeća riječi koje su ruski pisci izgovorili netom prije svog posljednjeg daha.
Ovo je priča o Šuriku Kornu, o njegovim moskovskim pustolovinama i ženama u čiji je svemir stupio, eto, već samim rođenjem.
"Zeleni šator", veliki roman koji se smješta između dviju velikih smrti – smrti Josifa Staljina i smrti Josifa Brodskog – baš kao i ostala djela Ljudmile Ulicke govori o povijesti, ljubavi, uvjerenjima i vjeri, no više od svega ostalog: o složenosti i veličini ljudskoga života. A taj život Ulicka nam ovaj put daje kroz sudbine Miše, Ilje i Sanje, trojice neprilagođenih dječaka u kojima će se utjeloviti sve junaštvo, naivnost i nada onih koji su se opirali sivilu i opresiji sovjetskog režima.
В Словении при поддержке Представительства Россотрудничества в Словении — Российского центра науки и культуры вышел в свет первый сборник статей о русских эмигрантах.
В Городской библиотке можно взять на абонемент роман "Русская красавица - классический образец литературного произведения в стиле постмодернизма.
Knjiga Irene Lukšić "Ruski emigranti u Hrvatskoj između dva rata" posvećena je fenomenu umjetničkog i društvenog djelovanja ruskih izbjeglica koji su nakon Listopadske revolucije utočište pronašli u Hrvatskoj. Riječ je, dakako, o temi koja se dosad nije sustavnije istraživala, a prije pada Berlinskog zida građa je uglavnom bila nedostupna, pohranjena u specijalnim arhivima tajnih službi istočnoeuropskih zemalja, i stoga nepoželjna za prezentaciju.
Povodom Dana nacionalnih manjina Grada Zagreba početkom lipnja u Društvu književnika Hrvatske u Zagrebu predstavljena je knjiga „Nacionalne manjine u Zagrebu“ autora dr. sc. Filipa Škiljana. Organizator promocije je Koordinacija vijeća i predstavnika nacionalnih manjina Grada Zagreba, a o knjizi su govorili Dušan Mišković, predsjednik Koordinacije i autor - Filip Škiljan.

Страницы

< Предыдущая  |  Следующая >

1 | 2 | 3 |

© 2013-2019
Все права защищены.