Октябрь 2019


ISSN  1846-8756

Интервью номера

Slika se spaja s tekstom da bi se dobila snažna poruka. Intervju s Dimitrijem Popovićem akademikom ARS

Dimitrije Popović je član Akademije ruske književnosti, do sada je priredio 58 samostalnih izložbi u zemlji i inozemstvu te sudjelovao na dvije stotine skupnih. Dobitnik je više od dvadeset domaćih i međunarodnih nagrada i priznanja. Djela mu se nalaze u tridesetak domaćih i svjetskih muzeja i galerija. Objavio je jedanaest grafičkih mapa, do sada je izašlo šest monografija, a o njegovom djelu snimljeno je sedam filmova.

Ljetopis: Gospodine Popoviću, vi ste zapravo neobičan pisac koji čitatelju prezentirate slikarstvo iznutra, onako kako običan gledatelj ne može to doživjeti. Ali uzimajući u obzir da časopis je ruski, mene zanima da li ste ikada imali kakvu vezu sa Rusijom, da li netko u obitelji ima ruske korijene, jeste li ikada posjetili Rusiju, možda tamo izlagali?  

Popović: Što se tiče obitelji, moj djed je završio rusku vojnu akademiju u Moskvi i bio je u službi cara Nikole II, u kući imamo fotografiju iz Peterburga na kojoj je moj djed kao ađutant u pratnji cara prisustvuje sastanku u Rusiji. Prije njega postoji jedna veza Petra Petrovića Njegoša sa ocem od moga pradjeda kojemu je Njegoš po povratku iz Rusije poklonio je križ iz Rusije koji je danas u Njegoševom muzeju, filigranski izrađen sa posvetom.

To je što se tiče familjarne veze. Naravno, postoji ona druga, kontinuirana, a to je literatura. Literatura je bila ta, koja me povezivala prvenstveno s ruskom kulturom. U gimnaziji, naravno, bio je nezaobilazan Jesenin, pjesme i poeme, onda u gimnazijskoj literaturi bio Puškin, Tolstoj, „Rat i mir“, Dostojevskij, „Braća Karamazovi“. Može se reći da veza postoji i preko filma, posebno filmova Tarkovskog. Kad sam bio student posebno me dojmio film „Andrej Rubljov“. Što se tiče izlaganja, u Rusiji sam izlagao nekoliko puta na skupnim izložbama u Moskvi. Samostalno, nažalost, nisam izlagao.

Ljetopis: Da li bi bila u pravu kad bi rekla da ruska literatura koja se puno bavi smislom života, uzajamnom isprepletenošću života i smrti, utjecala na vaše slikarstvo?

Popović: Apsolutno. Dostojevski je književnik i mislitelj koji je jako utjecao i još uvijek utječe. Prošlo ljeto sam ponovo čitao Idiota i ponovo nalazio zanimljivosti koji upućuju na nikad istraženo i odgovoreno pitanje „što je čovjek“? kakva je to tajna koju on nosi u sebi u smislu raspeća između dobra i zla, boga i demona, smisla i besmislenosti života? To je otvorena tema, velika inspiracija za umjetnost.

Ljetopis: Jednom ste rekli da više volite film a manje kazalište. Obzirom da u Rusiji kazalište kao umjetnost u intelektualnim krugovima ima apsolutni prioritet, mislili ste konkretno na hrvatsko kazalište ili na kazalište općenito kao granu umjetnosti?

Popović: Naravno, to je stvar afiniteta. Meni bliže film jer s vizualne strane daje puno više mogućnosti izražaja nego kazališna scena. Kamera uđe u lice glumca i može zabilježiti cijelu psihodramu. U kazalištu vi to ne možete uvidjeti, pogotovo ako sjedite u predzadnjem redu. Naravno, ako u teatru postavljen dobar komad, posebice klasičan, to je nadasve impresivno. Međutim, što se tiče afiniteta, ja bi više volio, recimo, gledati „Zločin i kaznu“ na filmu, nego na kazališnim daskama.

Ljetopis: Napisali ste nekoliko knjiga eseja, jedan roman, dobili ste tri nagrade za kratku priču, pa u vezi toga pitanje: što vi preferirate kratku priču ili dugačku – roman.

Popovič: To su dva različita žanra. Svaki na svoj način ima svoju zakonitost i svoju težinu. Kratka priča ne znači da se nju može napisati od danas do sutra. U kratkoj priči mora biti sve sažeto u neku književnu formulu. Teme, siže stavljaju se na podređeni format – četiri, pet kartica. Roman je velika kompozicija unutar koje morate također artikulirati sve elemente što traži zaplet: od osoba, ambijenta, socioloških i psiholoških elemenata. Naravno, ima i više izazova. Međutim, što se tiče umjetničkog efekta, i u jednom i u drugom slučaju odgovornost je na autoru. Netko može napisati roman od tisuću stranica koji je kao umjetničko djelo slabije od priče od 4-5 kartica.

Ljetopis: Da li imate neki prioritet, recimo, više volite format priče ili obrnuto, romana? Jednom ste rekli da umjetnik ne radi sam od sebe, to je nešto, što jednostavno dođe.

Popović: Meni je strašno važna tema. Ja imam kratke priče koji bi mogli razviti u veliku formu, oni su osnova za roman. U tom smislu ja ne pravim razliku između crteža ili platna, skulpture ili grafike. Autor jednostavno osjeti koja je to forma. Idete u malu formu ili veću. To je stvar osjeta a ne racionalnog izbora.

Ljetopis: Ne znam jesam li u pravu, ali kao laik imam dojam da u svojim knjigama pokušavate dočarati čitatelju magiju slikarstva kroz književni izražaj.

Popović: To ste dobro rekli. Naime, zašto? Zato što vizualna komponenta strašno važna. Kako opišite nečiju ruku, oko, lice - time donosite jedan psihološki element. Vizualni efekt je vrlo važan da bi poruka književnosti bila jača, uvjerljivija. Slika organički se spaja s tekstom da bi se dobila snažna poruka. Nemoguće odvojiti jedno od drugoga. Čim izgovorite neki pojam, odnosno imenicu, već imate vizualizaciju tog pojma. Isto kao riječ izaziva sliku, tako i slika vodi riječ, ono što vi vidite na slici izaziva proces riječi.

Ljetopis: Slike koje vi stvarate, uvjetno rečeno, ne prenose fotografski izražaj stvarnosti, trebaju li one objašnjenje?

Popovič: Za mene je bitna tema. Na koji način likovnim sredstvima izraziti određeni motiv, bio je to biblijski sadržaj ili moderni. Na koji način određenu temu napraviti da bude drugačija od dotada viđenih tema, pa da djeluje tako da odražava suštinu. Na primjer, raspeće: kako prikazati raspeće da vi vidite da je to raspeće iz XX stoljeća? Ili, recimo, Magdalena, tako ja prilazim motivu: jedan detalj ženskih prsiju, crna podloga i riba. U prvi mah vidite jednu nadrealističku kompoziciju i niste sigurni kako da uđete u njen smisao. Međutim, kad znate da je simbol Magdalene erotika, prsa – ikonografski element, riba – znak kršćanstva. Pola njenog života je pokora, pokajanje, grešnost. Prikaz teme pojednostavljen na likovni način.

Ljetopis: Imali ste izložbu Corpus Mysticum koja ima isti naslov kao i vaša knjiga. Što je bilo prvo slike ili knjiga?

Popović: To je zbirka eseja o tome što je u mom ciklusu slika odabranu temu prikazuje na drugačiji način. Prvo su bile slike, a nakon toga napisani su eseji. Zato što umjetnik nije nesvjesno biće. On osjeća i razmišlja o onome što radi. Kroz to razmišljanje u procesu stvaranja dolazite do mogućnosti da objasnite ono što ste napravili. Moje slike iz ciklusa Corpus Mysticum u početku izazvali kulturološki šok, nesporazum. Kako to da Isusovo tijelo razlomljeno, razbijeno? To je svetogrđe! Međutim, ljudi u prvi mah nisu shvatili da to nisu neke avangardističke potrage da se šokira javnost, naročito kad su u pitanju religiozni osjećaji. Razlog takvog prikazivanja Isusa nalazi se u samoj Bibliji. Na Pashu, odnosno za vrijeme posljednje večeri, Isus lomi kruh i dijeli ga učenicima. Dakle, to mistično lomljenje njegovog tijela kad se transformira u slikarstvo prikazuje dijelove tijela u kojima svaki detalj čuva suštinu božanstvenog. Noga isto toliko važna koliko i srce.

Ljetopis: Onda je vas šok koji je doživjela javnost potaknuo da napišite ciklus eseja?

Popović: Upravo to. Knjigu sam napisao da razjasnim neke stvari. Ne da se opravdavam jer nemam zbog čega. Htio sam objasniti da sve što je na slici ima duboko uporište u Bibliji.

Ljetopis: Prije knjige „Eros, krv i svetost“  napisali ste „Blud i svetost“, ako mogu to tako reći, jedan vodič kroz likovne i medijske percepcije fatalne biblijske žene koja iz bludnice pretvara se u sveticu.

Popović: Roman je beletristika koja se temelji na priči o jednoj stvarnoj ženi koja živjela na Cetini koju sam na neki način aktualizirao sa pričom o Mariji Magdaleni. Tu se citati iz Biblije isprepliću s našim vremenom. Tu postoji taj postmodenistički model rada. Što se tiče Magdalene to su dva različita žanra u istoj temi. Eseji o slikama su pisani paralelno s romanom. Roman je nastavak na eseji o likovnoj umjetnosti koje sam radio ranije. 1996. godine izašao je „Veronikin rubac“ i 2010. „Blud i svetost“. Kada sam intenzivno radio ciklus slika o Mariji Magdaleni onda sam i radi zabilješke. Tako da „Blud i svetost“ je Magdalena u povijesti slikarstva od Renesanse do danas. Slike Magdalene koje me posebno zanimale pa ovaj druga romaneskna forma o drugoj ženi koja utjelovljuje lik Magdalene.

Ljetopis: Nova knjiga također se  bavi likovima tri biblijske žene u likovnoj umjetnosti od renesanse do danas?

Popović:  Knjiga koju  sam naslovio „Eros, krv i svetost“ zbir je eseja o tri biblijske žene Juditi, Salomi i Mariji Magdaleni prikazivanih u likovnoj umjetnosti od renesanse do danas. To je malroovski rečeno moj imaginarni muzej onih slika , crteža i skulptura koje su me posebno zaokupljale. Dakle od Botticellija do Bacona , od Tiziana do Picassa. Budući da sam se bavio ovim trima ženama u mojim ciklusima njima posvećenim,  poseban dio knjige se odnosi na eksplikaciju mojih  likovnih  kompozicija , dakle modernih interpretacija starih biblijskih motiva. Eros , krv i svetost  su  posebno označile svaku od ove tri intrigantne ženske personalnosti.

Ljetopis: Vas oduvijek privlače sakralne motive?

Popović: Gotovo od početka bavljenja likovnom umjetnošću zanimale me sakralne teme. Posebno Kristovo raspeće na Golgoti. Još iz djetinjstva pamtim jednu reprodukciju raspetog Krista, čuvene Grunewaldove slike Isusove  smrti  sa izenheimskog oltara. Ta slika ostavila je neizbrisiv trag na moje biće i zasigurno utjecala na prirodu mog umjetničkog senzibiliteta.

Ljetopis: Zašto baš ove tri Biblijske žene?

Judita je starozavjetna priča o židovskoj heroini koja svojom ljepotom uspijeva zavesti neprijatelja njenog naroda, asirskog vojskovođu Holoferna  i nakon intimnog odnosa u  vojskovođinom šatoru njegovim mu mačem odsijeca glavu te tako spašava svoje sunarodnjake i svoj grad Betuliju od uništenja. Ovaj je motiv bio često  korišten u renesansi i baroku zbog svoje dramatičnosti i imanentnog erosa.

Saloma je posebno zanimljiv lik. Pastorka kralja Heroda. Na njegov rođendan pleše tako zanosno i izazovno da je Herod, očaran pristaje dati za njoj za nagradu odrubljenu glavu Ivana Krstitelja na pladnju. Po biblijskoj verziji se Salomina majka, koja se udala za kralja Heroda, Salominog strica , preko kćeri sveti Ivanu Krstitelju jer je kritizirao tu bračnu vezu. Postoji i verzija , koja je poslužila Oscaru Waildu da napiše čuvenu dramu po kojoj se Saloma zaljubljuje u Ivana Krstitelja  koji odbija njene ljubavne naklonosti i lijepa mu se princeza okrutno sveti. Dakle i tu imamo zanimljivo prožimanje erosa i smrti.

Magdalena je višestruko zanimljiva osoba  koja je doživjela radikalnu preobrazbu. Od bludnice je postala svetica. Samosvjesna lijepa i bogata žena koja je vodila razbludni život, proglašena prostitutkom. Nakon što ju je Krist oslobodio od demona i oprostio joj grijehe, postaje njegova sljedbenica i završava život u isposništvu,  šireći Kristov nauk i posvećujući se meditacijama o  prolaznosti zemaljskog života i  mislima o Kraljevstvu nebeskom. Dakle u likovnoj umjetnosti je veoma zanimljiv i izazovan zadatak kako tijelom grešnice izraziti preobraćenu  ženu koja je postala svetica.

Ljetopis: pažnju gostiju posebno privukla živa instalacija u dvorani, to je umjetnička provokacija?

Popović: Na osnovu ovih bitnih karakteristika Magdalenine osobnosti u sklopu promocije sam postavio živu instalaciju s manekenkom Ivanom Majstorović koja mi je poslužila kao osuvremenjena lijepa žena iz Magdale. Njeno položeno tijelo na postamentu bilo je okruženo čavlima i križevima kao simbolima Arma Cristi, predmetima Kristove muke i stradanja na Golgoti. Na manekenkin trbuh postavio sam zlatnu lubanju, taj tipičan Magdalenin atribut.  Razlog takvom postavljanju simbola smrti na trbuhu žive žene nije nikakva umjetnička provokacija nego na moderan likovni način  akcentiranje one suštine  koja se odnosi na misterij života i smrti. U jednoj točci se istovremeno otvara i zatvara krug zemaljskog postojana. Krist je rođen da bi bio raspet. Čovjek se rađa da bi umro.  Zlatna boja lubanje, osim estetske vrijednosti, ima simboličko značenje  - zlato je metafora vječnog, neprolaznog a upravo Kristov primjer pokazuje da smrt nije definitivan kraj, ništavilo, već da se iz smrti rađa novi život. ,, Krist je prvorođeni među mrtvima,,. Dakle uskrsnuća nema bez smrti .

Ljetopis: Što za vas znači biti članom Akademije ruske književnosti?

Popović: Meni je velika čast biti članom takve kulturne institucije. Kad samo to izgovorite u pozadini vidite ogromno bogatstvo ruske literature, utjecaj koje ima kontinuiranu inspirativnost u cijelom svijetu.

Ljetopis: Ako vjerovati magiji drape, postoji velika vjerojatnost da se dogodi ono što je ozvučeno, odnosno izgovoreno. Kad bi neki ruski izdavač iskazao želju da prevede vašu prozu po vašem izboru što bi ste odabrali za prijevod?

Popović: Meni je teško odlučiti bio bi to esej ili literarno djelo. Ako govorimo o literarnom radu, onda bi predložio pripovijetku „Proces Kafkinog preobražaja“ koju neki smatraju malim romanom. Ili filozofsko-poetski mistični spjev „Luča Njegoševe noći“ koji govori o Njegošu kao osobi i njegovom djelu „Luče“. Bilo bi zanimljivo za prevesti zbirku kratkih priča koja se zove „Smrt Danila Kiša“. Naime, srpski književnik Danilo Kiš bio je oduševljen ruskom literaturom puno prevodio s ruskog, a mojoj su knjizi sabrane 10 ili 11 kratkih priča svaka od kojih temelji na stvarnom događaju, a od tog kostura gradi se već imaginarna struktura tijela.

Ljetopis: Nakon što roman uvidio svijet više slikate ili pišete?

Popović: U pripremi je za tisak  moja knjiga  naslovljena ,, Labirinti sjećanja,,  u izdanju Litterisa iz Zagreba. Riječ je o literarnim portretima Ranka Marinkovića, Danila Kiša, slikara Dada Đurića i filozofa Emila Ciorana. Radim ciklus koji se bavi fenomenom mode. Moda me inače jako privlači i zanima zbog svoje specifičnosti u smislu estetizacije i erotizacije odjevnih predmeta koji istovremeno skrivaju i pokazuju tijelo žene. Naslovljen je ,, Mit mode,, i planiram ga izložiti sljedeće godine.

Katarina Todorcev Hlača

19 августа 2018г.

Отдых в Хорватии стал уже традицией для детей, пострадавших при захвате Бесланской школы № 1. Пятнадцатый год подряд, продолжая традицию предшественницы, отдохнуть на побережье детей от имени всех своих сограждан приглашает мэр Загреба Милан Бандич.
Izložba fotografija o životu i stvaralaštvu „jedne od najvećih plesačica našeg vremena, muze modnih ikona Yvesa Saint-Laurenta i Pierrea Cardina, prelijepe i graciozne Maje Pliseckoj“ bila je postavljena u foaeu Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu prilikom održavanja Dana Moskve u Zagrebu krajem lipnja.
Каждый Новый год по российскому ТВ демонстрируется легендарная комедия Гайдая «12 стульев», в которой принимали участие выдающиеся советские артисты. И в эти каникулы на одном из каналов его опять непременно покажут, и новый юный зритель убедится, что комедия эта не устаревает. В гостях у "Литературной газеты" актриса и писательница Наталия Воробь-ёва-Хржич, сыгравшая в этом культовом фильме острохарактерную роль Эллочки-людоедки.
Интервью с основателем, президентом и художественным руководителем мюнхенского Центра русской культуры MIR e.V. Татьяной Евгеньевной Лукиной. Выпускница актёрского класса эстрадного отделения музыкального училища им. Н. Римского-Корсакова при Ленинградской Консерватории, а также Ленинградского (журналистика) и Мюнхенского (театроведение) университетов, магистр философских наук и член Союза журналистов ФРГ Татьяна Лукина по профессии – журналист и актриса, но вот уже более 30 лет она и общественный деятель.
В этом году ушло много наших соотечественников. Однако когда умирает человек, которому «за девяносто», оставшиеся пока по эту сторону жизни с грустью осознают, что процесс неизбежен, но человек прожил долгую насыщенную жизнь. Когда же умирает кто-то, кто не дожил даже до 70, ощущение несправедливости, горечи и неверия невозможно описать словами. Когда же умирает кто-то, чей вклад в жизнь и сохранение нашей маленькой русской общины невозможно переоценить, в это просто трудно поверить.
Potomak pukovnika carske vojske i predavača na vojnoj kadetskoj školi u sjevernokavkaskom gradu Vladikavkazu Nikolaja Čudinova i krimske Grkinje Varvare
В гостях у «Летописи» известный российский писатель, литературовед, критик, переводчик, общественный деятель Иван Юрьевич ГОЛУБНИЧИЙ
Gospođu Maju Perfiljevu posjetili smo u njezinom neobičnom stanu-ateljeju u jednom od najstarijih kvartova Zagreba – Medveščaku. Razlog našeg dolaska je životna priča njezinog oca – Igora Perfiljeva, emigranta prve generacije u Hrvatskoj, priča koju djelić po djelić ja pokušavam „složiti“ na poticaj Fonda Aleksandra Solženicina. Već nakon prvih intervjua (jedino što žalim da zbog silnih drugih obveza nemam vremena to raditi puno više i brže) uvjerila sam se da su prvi emigranti bili mahom vrlo zanimljivi ljudi, njihove sudbine su ponekad fantastične i tragične, a njihovi potomci u drugoj i trećoj generaciji vrlo su zapažene osobe u svojoj sredini.
Интервью с Наталией Воробьевой-Хржич в канун премьеры обновленного спектакля «Растраченные сны».
Nikita Zhukov, as you may have gathered by now, is one of our own, a Russian. He was born and raised in Zagreb and learned to design and build fantastic edifices in America. When speaking about Nikita Zhukov, it is impossible not to mention historical events because the history of his family is irrevocably linked to famous historical figures and events.
Среди наших соотечественников и соотечественниц есть известные писатели, художники, музыканты, деятели науки, спортсмены, мастера танцевального искусства. Именно танцу, искусству, для которого не нужны ни кисть, ни ручка, ни знание иностранного языка, искусству, единственным инструментом которого является человеческое тело, и посвятила свою жизнь одна из наших соотечественниц Ольга Андрусенко.
U slikarskim krugovima prezime Popović je dobro poznato. Iako će većina pri spomenu ovoga prezimena pomisliti na Dimitrija Popovića, poznatog crnogorskog i hrvatskog akademskog slikara i književnika, stvaralački opus njegove supruge, Jagode Popović itekako zaslužuje posebnu pažnju štovatelja slikarskog izričaja.

Страницы

< Предыдущая  |  Следующая >

1 | 2 | 3 |

Колонка редактора
Катарина Тодорцева Хлача
Недавно рассказали историю, которая с одной стороны рассмешила, а с другой, вынудила опять вернуться к теме политики национальных меньшинств в Хорватии.
Литературная гостиная
Katarina Todorcev Hlača
Kazalište „Gavran“ je premjerno izvelo novu predstavu svog osnivača i jedinog autora-dramaturga Mire Gavrana „Sve o muškarcima“.
Книжная полка
Enerika Bijać
U okviru manifestacije „Međunarodni mostovi književnosti i umjetnosti“ u knjižnici Bogdan Ogrizović 25. rujna predstavljena je knjiga Kruh naš nasušni - panorama suvremenog slavenskog pjesništva u izdanju Slavenske akademije umjetnosti i književnosti sa sjedištem u Bugarskoj. Akademija već 13 godina okuplja književnike i promiče, kulturu svih slavenskih zemalja na međunarodnom festivalu poezije „Slavenski zagrljaj“, a knjiga je jedna u nizu edicije.
Анонс событий
Od 12. do 17. rujna 2019. godine u Zagrebu će se održati XIII. Međunarodni festival Sanktpeterburške kazališne sezone. Publici će biti predstavljene četiri predstave vodećih kazališnih redatelja iz Sankt-Peterburga, Sjeverne prijestolnice Ruske federacije te izložba mladog ruskog umjetnika, fotografa, Pavla Frančišina.
Юридическая консультация
До мая этого года заявление о выезде за пределы России и назначении пенсии подавалось в отделение Пенсионного фонда России по месту жительства человека. Сейчас это можно сделать в любом отделении фонда вне зависимости от адреса регистрации человека. Также постановление закладывает принцип экстерриториальности для подтверждения факта нахождения человека в живых.
 
Фонд Русский мир
ЛЕТОПИСЬ, ISSN 1846-8756
ИЗДАТЕЛЬ
РУССКИЙ КУЛЬТУРНЫЙ КРУГ
www.ruskaljetopis.hr

Главный редактор
Катарина Тодорцева Хлача
rinahlača@gmail.com
ruskikulturnikrug@gmail.com
GSM +385 921753826
Модераторы
Катарина Тодорцева Хлача
Виктория Тодорцева
Отдел новостей и реклама
Виктория Тодорцева

Дизайн, фотографии
Елена Литвинова
Ненад Марьян Хлача
Корректура
Евгения Чуто (русский)
Ненад Марьян Хлача (хорватский)

Перевод
Катарина Тодорцева Хлача
Виктория Тодорцева

Техническая поддержка
Тимошенко Дмитрий
Интернет-журнал издается при содействии
Фонда «РУССКИЙ МИР»

Все авторские права защищены законом

Затраты на реализацию Проекта частично покрыты за счет Гранта, предоставленного фондом «Русский мир».
 
IMPESUM
LJETOPIS, ISSN 1846-8756
IZDAVAČ
SAVEZ RUSA RH
www.ruskaljetopis.hr

Glavna urednica
Katarina Todorcev Hlača
rinahlača@gmail.com
ruskikulturnikrug@gmail.com
GSM +385 921753826
Moderatori
Katarina Todorcev Hlača
Viktorija Todorceva

Odjel „Novosti iz Rusije“
i reklama
Viktorija Todorceva

Dizajn, fotografiji
Jelena Litvinova
Nenad Marijan Hlača
Lektura
Eugenija Ćuto (ruski)
Nenad Marijan Hlača (hrvatski)

Prijevod
Katarina Todorcev Hlača
Viktorija Todorceva

Tehnička podrška
Timoshenko Dmitrij
Časopis izlazi u skladu sa
«Zakonom o elektroničkim medijima»
NN 153/09, 84/11, 94/13, 136/13

Sva autorska prava zakonom su zaštićena

Glasilo izlazi uz financijsku potporu Savjeta za nacionalne manjine RH