Октябрь 2019


ISSN  1846-8756

Интервью номера

Obiteljska priča zagrebačke profesorice Magdalene Maše Medarić

Dok je Prvi svjetski rat iscrpljivao Europu, Rusija se valjala u vrtlogu očaja i nade, sudbonosnih i civilizacijskih prijepora i nadahnuća. Velika država bauljala je izmoždena političkim, ideološkim, socijalnim i društvenim previranjima i nedoumicama. Revolucionarni vihor 1917. godine u ropotarnicu povijesti bacio je dinastiju Romanovih koja je više od 300 godina vladala Rusijom, nailazila su neka nova, ne nužno i bolja vremena. Masa svijeta po Rusiji se zatalasala, tražeći neko mjesto za sebe u tim burnim i prijelomnim danima. Nakon pada carevine, Oktobarske boljševičke revolucije, na Rusiju se sručio i krvavi građanski rat, koji je odnio čak pet milijuna života. Nemirna i nedokučiva zemlja počela je ispisivati tragično poglavlje svoje povijesti.

Bijeli emigranti

- Prema nekim podacima, više od dva milijuna Rusa je u periodu od 1919. do 1924 godine pobjeglo iz metežne, raspojasane i nemirne Rusije. Bili su to tzv. bijeli emigranti, svi oni koji se iz ovog ili onog razloga nisu slagali s novim revolucionarnim vlastima i promjenama koje su zahvatile tu najveću zemlju svijeta - kaže nam profesorica Magdalena Maša Medarić, unuka ruskih “bijelih” emigranata koji su se u zbrci i muci najvećeg imigrantskog egzodusa u 20. stoljeću, tko zna kako, skrasili u Hrvatskoj. Prema nekim podacima, u Hrvatsku, tada dijelu Kraljevine SHS, došlo je oko 16 tisuća Rusa u potrazi za novim domom, domovinom i udobnim mjestom odakle će čeznuti za Rusijom. Najveće kolonije Rusa, početkom 20-ih godina 20. stoljeća bile su u Dubrovniku gdje se naselilo oko 900 ruskih emigranata (do početka Drugog svjetskog rata broj Rusa je prepolovljen). Tamošnja ruska biblioteka brojala je zavidne tri tisuće knjiga i bila jedna od najvećih u ovom dijelu Europe. U Zagrebu se smjestilo najviše Rusa, njih 2137. Stoga će u Hrvatskom državnom arhivu, od sljedećeg tjedna, biti predstavljena intrigantna izložba o ruskim emigrantima u Hrvatskoj koji su zadužili i ostavili trag u ovdašnjoj kulturi i znanosti. Izložbu je pripremila udruga Vernisaž, koju vodi Nadežda Baranovska, i Tatjana Ribkina Puškadija, koja najbolje poznaje život ruske emigracije u Hrvatskoj.

- Ja sam potomak pukovnika carske vojske i predavača na vojnoj kadetskoj školi u sjevernokavkaskom gradu Vladikavkazu Nikolaja Čudinova i krimske Grkinje Varvare - kaže profesorica Medarić, držeći u ruci jednu od rijetkih sačuvanih fotografija svoje prabake Varvare i pradjeda Nikolaja u paradnoj carskoj uniformi, koji se dičio svojim pompoznim njegovanim brkovima. Dugo gleda u izblijedjelu fotografiju kao da nastoji dokučiti buran život svog pretka.

- Čudinovi, odakle vuku i prezime, dolaze s Čudskog jezera na granici današnje Rusije i Estonije, tada dio Estlandske i Sanktpeterburške carske gubernije. Pradjed je gradio vojnu karijeru, a potom je završio na sjevernom Kavkazu, području koje je ruska imperija zauzela sredinom 19. stoljeća.

Obiteljsko blago

- Davno kao srednjoškolka bila sam u Vladikavkazu gdje sam uspjela pronaći kuću u kojoj su živjeli moji pradjed i prabaka te moja baka i njezine sestre. Mogu reći da je to bila lijepa raskošna kuća. Doduše, bilo je to četrdesetak godina nakon njihova odlaska, i sigurno se sve promijenilo, ali mogla sam steći dojam o tome gdje su i kako živjeli. Naravno, pradjed je pripadao višem staležu, iako nisu bili bogataši. Ali ipak pukovnik! - kaže veselo profesorica Medarić dok sjetno prebire po rijetkim starim, već požutjelim obiteljskim fotografijama, koje su se uspjele sačuvati u ovom stoljetnom protoku vremena. Tu je i brižno čuvan bakin spomenar, prava obiteljska relikvija. Nekoliko pisama, nekakav prastari račun, nebitna poruka od kolege s posla, tko zna zašto sačuvana, prijepis stihova na ruskom, ali sve je to ipak “emigrantsko obiteljsko blago”. Dok ih gleda, zastane, sjeti se nečeg veselog, pa tužnog, ponekad preko lica prijeđe osmijeh, a onda se oči zasuze.

Njezina baka Lidija te još dvije njezine samosvjesne sestre, Jevgenija i Ljudmila, rođene su se pak u Tiflisu, kako se u ta davna vremena zvao Tbilisi, središte današnje Gruzije.

- To je bio najveći grad te gubernije i logično je da se baka tamo rodila - kaže Maša Medarić. No, jedan dinamičan obiteljski život i jedno djevojačko odrastanje zbog političkih turbulencija okrenuo se “verh golovoj” (naglavačke), kako mi je znala govoriti baka. Prvo revolucija pa građanski rat. Neprestani sukobi koji nikako da prođu. Baka je znala govoriti da su mislili kako će taj kaos brzo proći i da će se sve vratiti na staro. No, nije tako bilo. Život u ta sumorna vremena ne košta ništa. Bio je najjeftinija roba - prepričava bakine riječi Maša Medarić.

- No, baka nije voljela puno pričati o tome. Čemu? Pradjed Nikolaj Čudinov i većina sastava škole te mladi pitomci uspijevaju se dokopati Krima. Bilo je to negdje 1919./20. godine. Brodom se upućuju u nepoznato, ali s vjerom da će se sigurno vratiti natrag u Rusiju. No, sudbina je htjela drugačije i ubrzo su ih život i okolnosti razbacali diljem svijeta. - Brod je došao do Boke kotorske, a odande su se putnici razasuli kud koji. Dio ih se skrasio u Dubrovniku i Splitu, neki su se dali preko Jadrana u Italiju, pa i dalje, treći su krenuli u Srbiju, pa su i moji Čudinovi završili u Beloj Crkvi, gradiću na srbijansko-rumunjskoj granici, jer je tamo bio smješten kadetski korpus, kojeg je član bio i Žorž Skrigin, najpoznatiji partizanski snimatelj i fotograf, osnivač kazališta NOB-a i snimatelj prvog jugoslavenskog filma “Slavica”. Naime, u Beogradu je tada bilo zapovjedništvo “bijele armije” s generalom Vrangelom na čelu.

- Možda su mislili da će se jednom vratiti u Rusiju, ali život ih je ponovno razdvojio. No, zbog tog ipak nesretnog spleta okolnosti i utjecaja velikih tektonskih poremećaja na ljudske sudbine, ja sam se rodila - priča profesorica Medarić.

Njezina baka Lidija, kao mlada i prpošna cura zaljubila se u mlađahnog ruskog kadeta Andreja Minakova koji je također morao bježati pred boljševicima, koji su napredovali nudeći pravedniji život za sve. Minakov je s drugog kraja Rusije, s obronaka Urala iz grada Ufe, gdje je rođen u svećeničkoj obitelji. Djedov najmlađi brat Saša nestao je u građanskom ratu u Rusiji. Tako su se dvoje mladih Rusa - baka je imala 17, a djed ni 19 - prisiljenih da napuste svoju domovinu zauvijek upoznali na melankoličnoj vojvođanskoj ravnici. Uskoro su se vjenčali i dobili djevojčicu Lidiju, mamu naše sugovornice. Vrijeme je promicalo, a povratak se sve više odlagao i postajao nemoguć. Rusija je mijenjala svoje lice. Ruski emigranti polako su shvaćali da se moraju skučiti na njima nepoznatim prostorima i nastaviti živjeti sa sviješću da više nikad neće vidjeti Rusiju. - Znam da su se neki, tjerani nostalgijom i žudnjom, odlučili na neizvjestan povratak, ali to je ipak bila manjina. Ruskih emigranata u tadašnjoj Kraljevini Jugoslaviji, prema nekim podacima, bilo je čak 50-ak tisuća, iako ih je do svojih novih konačnih odredišta prošlo i više stotina tisuća - priča nam profesorica Medarić.

Ruski kulturni krug

Kada postaje jasno da od povratka nema ništa, odlučuju se definitivno skrasiti u novoj sredini. Kadetski korpus je raspušten. Više nije imao smisla. No, taj emigrantski “nomadski” duh kao da ih je obilježio. Nema spokoja. Nemir se uvlači u njih. Pradjed i prabaka Čudinov odlučuju se za život u Beogradu. Tamo će biti i pokopani na ruskom groblju. Lidija i Nadrej Minakovi pak odlaze u Zagreb. - Ne znam razlog, zašto baš u Zagreb. Moguće da su ovdje već bili neki njihovi prijatelji pa su ih pozvali - kaže Medarić. Najstariji djedov brat Pavel skrasio se u Ljubljani, gdje je njegova supruga Marija Nablockaja bila međuratna zvijezda Narodnog gledališča iz Ljubljane.

- Proslavila se najviše u Nušićevim komedijama - priča Maša Medarić. Nablockaja je glumila i u jednom od prvih slovenskih filmova “Jara gospoda” iz 1953. godine.

- Nakon dolaska u Zagreb, moji baka i djed živjeli su u Hercegovačkoj ulici 34. Deda Andrej radio je kao ekonomist u tvrtki koja se, mislim, zvala Laboratorij, dok je baka uglavnom bila kod kuće - nastavlja Medarić. Najviše su se družili s Rusima, a moja mama je išla u tadašnju Rusku gimnaziju, koja je otvorena u Zagrebu. Emigranti su otvorili dječji vrtić, ruski kulturni dom i neke druge institucije koje su nastojale dati privid ruskog načina života, gdje su se uz ruske romanse i čašicu votke vodile beskorisne debate o mogućnosti povratka, odnosno rušenje boljševika. U Varšavskoj ulici otvoren je i mali ruski restoran. Na Mirogoju je bilo i rusko groblje, na kojem je sagrađena i mala kapelica RPC-a. - Gradnju kapelice (časovnja) Uskrsnuća Kristova (Voskresenija Hristova) inicirao je carski viceadmiral Fjodor Vjatkin, koji se skrasio u Zagrebu, predsjednik zagrebačke podružnice saveza ruskih oficira, čija je kći Aleksandra bila najbolja prijateljica moje mame - kaže Medarić. - Rusi su nastojali stvoriti svoj mali ruski svijet u Zagrebu, svoj komadić Rusije. I moja mama, iako nije rođena u Rusiji, odgajana je u ruskom duhu, govorila je ruski bolje nego hrvatski. U kući su baka i djed stalno govorili ruski. S bakom smo se sestra i ja znali šaliti, jer je hrvatski govorila s onim simpatičnim jakim ruskim naglaskom. No, zato smo sestra Lidija i ja, iako rođene nakon Drugog svjetskog rata, prvo naučile ruski pa tek onda hrvatski. U našoj obitelji jako se držalo do toga, odgajane smo u okvirima ruske kulture i zato sam bikulturalna i jako ponosna na to.

Rusi u Zagrebu bili su visokoškolovani ljudi i vrlo su se dobro stopili s okolinom te dali veliki doprinos svojoj novoj domovini. Postali su profesori na ovdašnjem Sveučilištu, oplemenili kulturni život Zagreba. Vasilij Andrejev bio je dekan Građevinskog fakulteta, a prijatelj Minakovih Nikolaj Abakumov utemeljitelj je položajne astronomije na Geodetskom fakultetu, kao i Zoja Napenina, prva žena koja je diplomirala arhitekturu na tadašnjem zagrebačkom tehničkom fakultetu. Maša Medarić priča kako je, nošen emigrantskim valom, u Zagrebu medicinu od 1921. do 1927. studirao i Nikolaj Bulgakov, brat velikog ruskog književnika Mihaila Bulgakova, ali se 1929. godine preselio u Francusku gdje je 1966. i umro.

Dvostruke emigrantice

Baka i djed jako su držali do svojih korijena, nastojali su očuvati svoj ruski svijet koliko su mogli. Sjećam se ikone Nikolaja Čudotvorca, zaštitnika naše obitelji, koja je, prema ruskom običaju, stajala u kutu dnevne sobe.

- Baka nam je, prisjeća se profesorica Medarić, čitala ruske knjige, pa i klasiku. Slavili su sve ruske praznike, pjevali ruske pjesme. Nastojala je stvoriti i izgraditi ugođaj Rusije, pa tako nije imala previše hrvatskih prijatelja. Valjda je mislila da će tako sačuvati Rusiju u sebi i za sebe. Moja baka nije govorila o politici. Nije voljela boljševike, iako se nije previše izjašnjavala, ali “sumnjičim” je da je uvijek bila i, ostala, monarhist - smije se profesorica Medarić. Rusi u Zagrebu bili su uglavnom tehnička, vojna i kulturna inteligencija. Mnogi su bili sveučilišni profesori, dramaturzi, baletni umjetnici, redatelji. U Zagrebu je između dva rata čak djelovao i Ruski dramski studio, koji je vodio Nikolaj Fjedorov te Aleksandra Vereščagin, redatelj mnogobrojnih predstava u HNK.

Otac mi je pričao kako je mene i sestru želio krstiti, ali su kumovi bili Rusi, Nikonjenko i Lazarevič. Župnik se iznenadio te se čak opirao jer su kumovi Rusi. Bilo je to 1948. godine, baš u još jedno nezgodno vrijeme, sukoba Tita i Staljina. Tada su moji opreznije počeli pričati ruski na ulici. No, kada je moj otac kazao da će ih onda odvesti u pravoslavnu crkvu na Cvjetnom trgu, župnik se predomislio i nije bilo problema - smije se profesorica Medarić.

No, tu nije bio kraj emigrantskog života obitelji pukovnika carske armije. Naime, ujne Maše Medarić, bakine sestre Jevgenija i Ljudmila, nisu se mogle smiriti još jednom promjenom vlasti, ovaj put u Hrvatskoj. - One nisu bile aktivne u ratu ni na jednoj strani, ali očito pod utjecajem bake i djeda te osjećaja zbog kojeg su oni morali napustiti svoj dom, nisu željele ostati u tadašnjoj partizanskoj Hrvatskoj. Bježale smo od jednih komunista, ne da opet ostanemo s drugima - govorile su. I emigrirale su u neizvjesnost još jednom, ovaj put u Argentinu. Bile su tako, poput mnogih Rusa, “duple” emigrantice - ruske i hrvatske - priča sa smiješkom profesorica Medarić.

- Jednom emigrant, uvijek emigrant. Ima nešto u tom nemirnom ruskom duhu - dodaje zamišljeno. No, kako se ono kaže, čovjek snuje, a Bog određuje. I dok se jedan dio ruskih emigranata nakon početka Drugog svjetskog rata čak priključio Nijemcima u borbi protiv boljševika, čineći sudbonosnu grešku, nošeni lažnom nadom u povratak u Rusiju koji su sanjali, bilo je i onih, kaže Medarić, poput prijatelja mojih bake i djeda Borisa Černjajeva, carskog pomorskog oficira, koji se nošen nekom svojom životnom zvijezdom priključio partizanima i postao mornarički časnik Titove flote. Neki su bježali dalje, ne želeći se pomiriti sa situacijom na koju nisu mogli utjecati, ali su svojom emigracijom barem sebi mogli stvoriti neki novi svijet; drugi su pak, iako bijeli oficiri ili djeca bijele emigracije, potpuno odbacili nekadašnje živote pa su bivši ljuti borci protiv boljševizma, postajali, poput Černjajeva, partizani.

- Prošlo je, evo gotovo sto godina otkad su moji preci morali emigrirati iz Rusije, ali upravo zbog njih, koji su prošli takvu životnu kalvariju, rado ih se sjećam i njihove fotografije držim uokvirene kod svog kreveta - kaže Maša Medarić, brišući staklo na maloj fotografiji brkatog pukovnika Čudinova, čiji potomci danas, spletom okolnosti, žive u Hrvatskoj.

Slike Damir Krajac

Vlado Vurušić

21 января 2019г.

Отдых в Хорватии стал уже традицией для детей, пострадавших при захвате Бесланской школы № 1. Пятнадцатый год подряд, продолжая традицию предшественницы, отдохнуть на побережье детей от имени всех своих сограждан приглашает мэр Загреба Милан Бандич.
Izložba fotografija o životu i stvaralaštvu „jedne od najvećih plesačica našeg vremena, muze modnih ikona Yvesa Saint-Laurenta i Pierrea Cardina, prelijepe i graciozne Maje Pliseckoj“ bila je postavljena u foaeu Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu prilikom održavanja Dana Moskve u Zagrebu krajem lipnja.
Каждый Новый год по российскому ТВ демонстрируется легендарная комедия Гайдая «12 стульев», в которой принимали участие выдающиеся советские артисты. И в эти каникулы на одном из каналов его опять непременно покажут, и новый юный зритель убедится, что комедия эта не устаревает. В гостях у "Литературной газеты" актриса и писательница Наталия Воробь-ёва-Хржич, сыгравшая в этом культовом фильме острохарактерную роль Эллочки-людоедки.
Интервью с основателем, президентом и художественным руководителем мюнхенского Центра русской культуры MIR e.V. Татьяной Евгеньевной Лукиной. Выпускница актёрского класса эстрадного отделения музыкального училища им. Н. Римского-Корсакова при Ленинградской Консерватории, а также Ленинградского (журналистика) и Мюнхенского (театроведение) университетов, магистр философских наук и член Союза журналистов ФРГ Татьяна Лукина по профессии – журналист и актриса, но вот уже более 30 лет она и общественный деятель.
В этом году ушло много наших соотечественников. Однако когда умирает человек, которому «за девяносто», оставшиеся пока по эту сторону жизни с грустью осознают, что процесс неизбежен, но человек прожил долгую насыщенную жизнь. Когда же умирает кто-то, кто не дожил даже до 70, ощущение несправедливости, горечи и неверия невозможно описать словами. Когда же умирает кто-то, чей вклад в жизнь и сохранение нашей маленькой русской общины невозможно переоценить, в это просто трудно поверить.
В гостях у «Летописи» известный российский писатель, литературовед, критик, переводчик, общественный деятель Иван Юрьевич ГОЛУБНИЧИЙ
Gospođu Maju Perfiljevu posjetili smo u njezinom neobičnom stanu-ateljeju u jednom od najstarijih kvartova Zagreba – Medveščaku. Razlog našeg dolaska je životna priča njezinog oca – Igora Perfiljeva, emigranta prve generacije u Hrvatskoj, priča koju djelić po djelić ja pokušavam „složiti“ na poticaj Fonda Aleksandra Solženicina. Već nakon prvih intervjua (jedino što žalim da zbog silnih drugih obveza nemam vremena to raditi puno više i brže) uvjerila sam se da su prvi emigranti bili mahom vrlo zanimljivi ljudi, njihove sudbine su ponekad fantastične i tragične, a njihovi potomci u drugoj i trećoj generaciji vrlo su zapažene osobe u svojoj sredini.
Интервью с Наталией Воробьевой-Хржич в канун премьеры обновленного спектакля «Растраченные сны».
Nikita Zhukov, as you may have gathered by now, is one of our own, a Russian. He was born and raised in Zagreb and learned to design and build fantastic edifices in America. When speaking about Nikita Zhukov, it is impossible not to mention historical events because the history of his family is irrevocably linked to famous historical figures and events.
Dimitrije Popović je član Akademije ruske književnosti, do sada je priredio 58 samostalnih izložbi u zemlji i inozemstvu te sudjelovao na dvije stotine skupnih. Dobitnik je više od dvadeset domaćih i međunarodnih nagrada i priznanja. Djela mu se nalaze u tridesetak domaćih i svjetskih muzeja i galerija. Objavio je jedanaest grafičkih mapa, do sada je izašlo šest monografija, a o njegovom djelu snimljeno je sedam filmova.
Среди наших соотечественников и соотечественниц есть известные писатели, художники, музыканты, деятели науки, спортсмены, мастера танцевального искусства. Именно танцу, искусству, для которого не нужны ни кисть, ни ручка, ни знание иностранного языка, искусству, единственным инструментом которого является человеческое тело, и посвятила свою жизнь одна из наших соотечественниц Ольга Андрусенко.
U slikarskim krugovima prezime Popović je dobro poznato. Iako će većina pri spomenu ovoga prezimena pomisliti na Dimitrija Popovića, poznatog crnogorskog i hrvatskog akademskog slikara i književnika, stvaralački opus njegove supruge, Jagode Popović itekako zaslužuje posebnu pažnju štovatelja slikarskog izričaja.

Страницы

< Предыдущая  |  Следующая >

1 | 2 | 3 |

Колонка редактора
Катарина Тодорцева Хлача
Недавно рассказали историю, которая с одной стороны рассмешила, а с другой, вынудила опять вернуться к теме политики национальных меньшинств в Хорватии.
Литературная гостиная
Katarina Todorcev Hlača
Kazalište „Gavran“ je premjerno izvelo novu predstavu svog osnivača i jedinog autora-dramaturga Mire Gavrana „Sve o muškarcima“.
Книжная полка
Enerika Bijać
U okviru manifestacije „Međunarodni mostovi književnosti i umjetnosti“ u knjižnici Bogdan Ogrizović 25. rujna predstavljena je knjiga Kruh naš nasušni - panorama suvremenog slavenskog pjesništva u izdanju Slavenske akademije umjetnosti i književnosti sa sjedištem u Bugarskoj. Akademija već 13 godina okuplja književnike i promiče, kulturu svih slavenskih zemalja na međunarodnom festivalu poezije „Slavenski zagrljaj“, a knjiga je jedna u nizu edicije.
Анонс событий
Od 12. do 17. rujna 2019. godine u Zagrebu će se održati XIII. Međunarodni festival Sanktpeterburške kazališne sezone. Publici će biti predstavljene četiri predstave vodećih kazališnih redatelja iz Sankt-Peterburga, Sjeverne prijestolnice Ruske federacije te izložba mladog ruskog umjetnika, fotografa, Pavla Frančišina.
Юридическая консультация
До мая этого года заявление о выезде за пределы России и назначении пенсии подавалось в отделение Пенсионного фонда России по месту жительства человека. Сейчас это можно сделать в любом отделении фонда вне зависимости от адреса регистрации человека. Также постановление закладывает принцип экстерриториальности для подтверждения факта нахождения человека в живых.
 
Фонд Русский мир
ЛЕТОПИСЬ, ISSN 1846-8756
ИЗДАТЕЛЬ
РУССКИЙ КУЛЬТУРНЫЙ КРУГ
www.ruskaljetopis.hr

Главный редактор
Катарина Тодорцева Хлача
rinahlača@gmail.com
ruskikulturnikrug@gmail.com
GSM +385 921753826
Модераторы
Катарина Тодорцева Хлача
Виктория Тодорцева
Отдел новостей и реклама
Виктория Тодорцева

Дизайн, фотографии
Елена Литвинова
Ненад Марьян Хлача
Корректура
Евгения Чуто (русский)
Ненад Марьян Хлача (хорватский)

Перевод
Катарина Тодорцева Хлача
Виктория Тодорцева

Техническая поддержка
Тимошенко Дмитрий
Интернет-журнал издается при содействии
Фонда «РУССКИЙ МИР»

Все авторские права защищены законом

Затраты на реализацию Проекта частично покрыты за счет Гранта, предоставленного фондом «Русский мир».
 
IMPESUM
LJETOPIS, ISSN 1846-8756
IZDAVAČ
SAVEZ RUSA RH
www.ruskaljetopis.hr

Glavna urednica
Katarina Todorcev Hlača
rinahlača@gmail.com
ruskikulturnikrug@gmail.com
GSM +385 921753826
Moderatori
Katarina Todorcev Hlača
Viktorija Todorceva

Odjel „Novosti iz Rusije“
i reklama
Viktorija Todorceva

Dizajn, fotografiji
Jelena Litvinova
Nenad Marijan Hlača
Lektura
Eugenija Ćuto (ruski)
Nenad Marijan Hlača (hrvatski)

Prijevod
Katarina Todorcev Hlača
Viktorija Todorceva

Tehnička podrška
Timoshenko Dmitrij
Časopis izlazi u skladu sa
«Zakonom o elektroničkim medijima»
NN 153/09, 84/11, 94/13, 136/13

Sva autorska prava zakonom su zaštićena

Glasilo izlazi uz financijsku potporu Savjeta za nacionalne manjine RH