ISSN 1846-8756   Сентябрь 2019
Объединения соотечественников

„Nema proroka u njegovoj domovini“ - – svečana večer u povodu 100. obljetnice rođenja Aleksandra Solženicyna.

U povodu 100. Obljetnice Aleksandra Solženicyna 14. studenog u Zagrebu je organizirana svečana akademija u čast čovjeku, koji je pokrenuo propast totalitarnog sustava.

Velika dvorana Hrvatskog novinarskog društva nije mogla primiti sve zainteresirane pa su se tražili stolce da bi svi prisutni mogli pratiti zanimljivo izlaganje.

Pozdraviti prisutne došao je osobno i gradonačelnik Zagreba Milan Bandić, kojeg je koji dan ranije predsjednik Ruske Federacije nagradio ordenom Prijateljstva za veliki doprinos kulturnoj i gospodarskoj suradnji između dvaju naroda.

Sa svoje strane nacionalna zajednica Rusa Hrvatske iskoristila je svečanu prigodu te je njezina predsjednica Anna Mišar uručila Milanu Bandiću povelju počasnog člana u znak zahvale za svestranu pomoć i podršku ruskoj zajednici u ostvarivanju kulturne autonomije u gradu Zagrebu.  

Svečana akademija je inače dio projekta Nacionalne zajednice Rusa Hrvatske „POZNATA-NEPOZNATA IMENA RUSKE KULTURE“ koji financira Savjet za nacionalne manjine RH, a organizirana je uz podršku i pod pokroviteljstvom predstavnice ruske nacionalne manjine grada Zagreba Galine Kovačević.

Na večeri su također prisustvovali Elizabeta Knorr, voditeljica službe za promicanje ljudskih prava i ravnopravnosti spolova, odnose s nacionalnim manjinama i vjerskim zajednicama i razvoj civilnog društva grada Zagreba, ministar-savjetnik Vladimir Prohorov, ravnatelj zagrebačke Galerije Klovićevi dvori Antonio Picukarić, poznate osobe iz društvenih krugova, sunarodnjaci.

Nakon svečanih pozdrava održano je izlaganje pod nazivom „Nema proroka u svojoj domovini“ u kojem ukratko, zbog vremenskog ograničenja označeni su najbitniji događaji u životu Aleksandra Solženicyna koji su izravno utjecali na njegova politička uvjerena, te su načinili temelj njegovih djela.

Da bi se dočarao kontekst u kojem se pokrenuo proces preobrazbe u Sovjetskom Savezu, glumac Zlatko Ožbolt je pročitao nekoliko ulomaka iz povijesti Aleksandra Solženicyna „Jedan dan Ivana Denisovića“.

Po završetku izlaganja prezentiran je novi broj časopisa ruske nacionalne manjine u Hrvatskoj „Ljetopis“ posvećen temi emigracije i počecima nastanka ruske nacionalne manjine u Hrvatskoj.

Uzimajući u obzir da je ime i djelo Aleksandra Solženicyna relativno malo poznato  u Hrvatskoj, u nastavku se nalazi cijeli tekst prezentacije posvećene čovjeku čiji je glavni  „problem“ bio taj da je uvijek razmišljao svojom glavom i govorio istinu bez obzira na posljedice.

Aleksandar Isajević Solženicyn rodio se 11. prosinca 1918. g. u gradu Kislovodsk. Otac Isakij Semenović Solženicyn - oficir u vrijeme I Svjetskog rata, poginuo je u lovu za pola godine do rođenja sina.  Majka, Taisija Ščervbak, je kćer zemljeposjednika s Kubani. Nakon revolucije nova boljševička vlast je konfiscirala svu imovinu njenog oca, a ona s malim Sašej otišla je u grad Rostov na Donu gdje je dobila posao tajnice.

Bez obzira na siromaštvo, Aleksandar se želio obrazovati i vrlo je rano odlučio da će biti književnik. Školu je završio sa zlatnom medaljom, a kako u Rostovu nije bilo literaturnog fakulteta, on je upisao fiziko-matematički, a paralelno je dopisno studirao na Moskovskom  institutu filozofije, literature i povijesti.

S Natalijom Rešetovom oženio se 1940. godine

Mladi Solženicyn iskreno je vjerovao u svjetlu komunističku budućnost i odmah na početku II. Svjetskog rata gorljivo je želio na frontu štiti Domovinu. Međutim, zbog zdravstvenog stanja 1941. godine bio je raspoređen u pozadinu.

Usprkos tome, 1942. uspio je isposlovati  da ga prime na tečaj za topnika i u proljeće 1943. Ipak je otišao na frontu. Sa svojom postrojbom je došao do Istočne Njemačke u zvanju kapetana, odlikovan je ordenom Domovinskog rata II stupnja i Crvene zvijezde.

Međutim, neoprezno dopisivanje s bivšim kolegom iz razreda gdje su zanesenjaci kritizirali Stalina za „napuštanje čistog marksizma“ dospjelo je u vidokrug SMERŠA (smrt špijunima) i dobio je 8 godina zatvora.

Dobro je došla prva naobrazba. Kao visokoobrazovanog matematičara poslali su ga u „Šarašku“ – posebni odjel u sastavu GULAG-a  za zatvorenike - stručnjake u Marjino. 1948. godine žena se odsutnosti  razvela od njega. Taj period prebivanja u sovjetskim zatvorima Solženicyn je opisao u romanu „U krugu prvom“.

U posebnom odjelu uvjeti su bili puno bolji nego u običnom logoru, što je i spasilo Solženicynu život, ali unutarnji otpor, odnosno spoznaja da radi za totalitarni režim, bio je jači od straha. Odugovlačenje s izvršenjem zadataka ubrzo je rezultiralo prebacivanjem u logor za političke zatvorenike gdje je on još 2,5 godine radio kao zidar.

Solženicyn je oslobođen iz logora 13 veljače 1953., 22 dana do smrti Staljina (5 ožujka) i poslan u doživotno izgnanstvo u Kazahstan gdje je dobio posao školskog učitelja. Predavao je fiziku, matematiku, astronomiju. Ruska poslovica kaže „svako zlo za nešto dobro“. Izgleda da to još jednom spasilo Solženicyny život. Još u logoru njemu su operirali tumor, a u Kazahstanu je bolest uznapredovala. Krajem 1953. godine liječnici su davali Solženicynu tri tjedna života, ali mjesna narodna medicina, odnosno tinktura otrovnog korijena vratili su mu zdravlje unatoč lošim prognozama.  

Nakon smrti Staljina situacije se poboljšala. Solženicyn je dobio dozvolu da napusti Kazahstan i da se doseli  se u Centralnu Rusiju, u selo u Vladimirskoj oblasti. Ovdje mu se vraća supruga – žena kojoj je on ipak mogao vjerovati jer u logorima naučio držati jezik za zubima. 1957. godine supruge se sele u veći grad - Rjazanj. Solženicyn radi kao nastavnik fizike i piše svoja prva djela, ne računajući da budu ikada izdana obzirom da u logorima razočarao u „komunističku budućnost“.

Godine 1957. Solženicyn je završio roman „U krugu prvom“ koji je počeo pisati u Marjino, pripovijetke  „Щ-854“ – ili „Jedan dan Ivana Denisoviča, „Ne postoji sela bez pravednika“ (Matrenino podvorje).  Ova djela će donijeti autoru svjetsku slavu ali onda su rukopise počeli čitati moskovski intelektualci.

U jesen 1961. godine na XXII kongresu Komunističke partije Hruščjov je proglasio Kult ličnosti Staljina, a književnik i glavni urednik najčitanijeg časopisa „Novi mir“ Tvardovskij pozvao je ljude od kulture „otvoreno govoriti istinu“.

Solženicyn je odlučio poslati tekst u literaturni časopis. Prijatelji iz Moskve pomogli su pokazati priču „Щ-845“  tom samom Tvardovskom (studeni 1961).

Ushićen tekstom Tvardovskij je rekao kolegama da se rodio veliki književnik, ali put do publikacije nije bio jednostavan. Tvardovskom služi na čast da je on stupio u dvoboj s režimom jer javni proglas demokratičnosti je jedno, a praksa je drugo.  Trebalo je nabaviti pozitivne recenzije. Dobru ocjenu dao je Lebedev, pomoćnik Hručšova za ideologiju, jer Generalnom sekretaru hitno je trebala podrška u novoj kampanji protiv preostalih staljinista, te je on osobno odobrio razmještanje pripovijetke u časopisu.

Međutim, naziv je ipak trebalo promijeniti, te je priča 18.  studenog 1962. godine u broju 11. časopisa „Novi mir“ izašla kao „Jedan dan Ivana Denisovića.

Publikacija je, prema mišljenu povjesničara, „utjecala na daljnji tijek povijesti SSSR-a“, a Anna Ahmatova, nakon što pročitala priču, rekla da to treba pročitati i naučiti napamet svaki građanin SSSR-a, svih dvjesto milijuna. Malo kasnije izašla je i druga priča „Matrenino podvorje“. 

Obje priče izazvale su oduševljenje u javnosti, ali službeno pokroviteljstvo potrajalo je samo nekoliko tjedana. Partijski konzervatori žestoko su nasrnuli na otvoreno razotkrivanje stvarnog stanja stvari u „najsretnijoj državi u svijetu“. Pod pritiskom tvrdolinijaša Hruščov je sugerirao temu logora ubuduće u literaturi preskočiti, ali potok istine više se nije mogao zaustaviti. Priča je imala odjek u cijelom svijetu.

Poslušni režimu kritičari su se nadmetali tko jače i bolnije „šutne“ autora. Solženicyn, misleći da ima visoko pokroviteljstvo, ponudio je „friziranu“ redakciju romana „U krugu prvom“ Tvardovskom, ali Lebedev, koji je dao zeleno svijetlo prvim djelima, rekao je da „taj roman treba sakriti i nikome ne pokazivati“.

Dok 1964. godine Solženicyn na udaljenim imanjima u Estoniji (na više njih zbog konspiracije) u tajnosti piše epopeju o sovjetskim logorima smrti „Arhipelag GULAG“, najbliži suradnici su zbacili Hruščova s vlasti.  

Novi sekretar po ideologiji osobno je razgovarao sa Soloženičynym, nagovarao ga da postane poslušnikom režima. Istovremeno KGB pomno prati aktivnosti Solženicyna i njegovih najbližih prijatelja.  Godine 1965. bila je pronađena i zaplijenjena arhiva – sva već napisana djela osim „Arhipelaga“ koji je bio dobro sakriven. Režimu je postalo jasno da u kritici sovjetskog ustroja književnik ide kud i kamo dublje nego što se moglo zaključiti iz izdanih priča. Odbacuje ideju komunizma u cjelini, a ne kritizira pojedinačne greške.  

Solženicyn je očekivao hapšenje i novi zatvor ali prepredena vlast je odabrala drugu taktiku. Književnik je bio predobro poznat na zapadu, a tadašnji SSSR pred zapadnim partnerima je izigravao „reformiranu tolerantnu državu“.  Odlučili su ugušiti književnika polako. Naravno, nijedno njegovo djelo nije moglo biti tiskano ali, osim toga, bilo je odlučeno ocrniti ga u očima javnosti. Potkupljeni lažljivci pružili su „dokaze“ da je Solženicyn bio u logoru kao kriminalac, a ne politički zatvorenik. Bila je proširena laž da je u ratu on surađivao s nacistima generala Vlasova (ruski analog ustaša).

Dolazilo je do apsurda. Knjige se nisu izdavale ali književnici - podupiratelji režima su kritizirali djela Solženicyna koja im je KGB davao čitati u rukopisu. Kasnije Solženicyn je tako opisao metode KGB-a: „Oprati se uvijek teže nego pljunuti. Moraš brzo i u pravom trenutku pljunuti prvi“. 

Unatoč ovakvoj situaciji javnost je simpatizirala Solženicyny. Bez obzira na prepreke bila su organizirana dva susreta s čitateljima gdje je Solženicyn čitao najkontroverznije ulomke iz „Arhipelega“ i nove povijesti „Rakovi korpus“. Moskovski književnici 1966. Organizirali su tribinu o Rakovom korpusu u Domu literatora i dali podršku autoru. U svibnju 1967. godine Solženicyn je napisao pismo IV Kongresu sovjetskih književnika u kojem je tvrdio da u sovjetskom periodu najbolji autori bili gonjeni za to što su rekli istinu. Prezidij je htio ignorirati pismo ali oko 100 delegata zatražilo je da pismo bude pročitano. Za Sovjetski Savez izvanredan događaj!

U više navrata Solženicyna su nagovarali da se odrekne svojih pogleda i obećali su mu dati dozvolu za izdanje djela! Koje li ironije! Kako to nije uspjelo, KGB je smislio drugi plan. Rukopis „Rakovog korpusa“ bio je tajno proslijeđen na zapad. Računalo se, da se publikacijama na neprijateljskom zapadu može ocrniti književnika u očima javnosti, odnosno u siromašnoj zemlji stvoriti dojam da se on polakomio za velikim novcem dok „pravi“ književnici rade za ideju i domovinu.  Međutim, Solženicyn je jednostavno izjavio da nikom od izdavača na zapadu nije dao prava za tisak „Rakovog korpusa“ i nastavio svoj život.

Početkom 1968. godine bila je gotova završna redakcija „Arhipelaga“, a za tjedan dana unuk Leonida Andreeva, začetnika ruskog ekspresionizma, pjesnika Srebrnog vijeka, uspio je film na koji je bio snimljen tekst potajice prebaciti na zapad.

Aleksandar Isajevič je 11. prosinca 1968. navršio 50. godina. Tim povodom on je dobio više od 500 telegrama i 200 pisama s pozdravima. U pismu zahvale napisao je: „Obećam da nikad neću izdati istinu. Moja jedina želja – biti dostojan nadanja čitajuće Rusije“.

Život u sjeni i odbijanje da prihvati blaga od vlasti u zamjenu za odricanje od svojih djela, dovodi do rastave braka. Ubrzo, Solženicyn upoznaje Nataliju Svetlovu koja mu pomaže pohraniti arhive na sigurno i postaje pravom životnom družicom i vjernom pomoćnicom.

Solženicyn je 1969.  započeo pisati, kako on sam to govorio, glavno djelo svog života - epopeju „Crveni kotač“ (Krasnoe koleso). Iste godine njega su izbacili iz Saveza književnika, a on je napisao gnjevan odgovor Predsjedništvu.

1970. godine dobio je Nobelovu nagradu kao „veliki književnik suvremenosti ravan Dostojevskom. Za moralnu snagu kojom je slijedio najbolje tradicije literature“ Aleksandar Isajevič je želio iskoristiti priliku u Stockholmu i u svom govoru razotkriti strahote komunističkog totalitarizma, ali ni Kremlj nije gubio vrijeme. Preplašeni Šveđani inzistirali su da posjet Solženicyna prođe tiho, da izbjegava komunicirati s medijima i zahvali u vrijeme banketa. Pod tim uvjetima književnik je odbio putovati u Stockholm.

1970-1971. Solženicyn je završio prvi dio „Crvenog kotača“ – „Kolovoz 1914“, koji je izašao na zapadu. Knjiga je napisana s pozicije ruskog patriota i očekivano je izazvala histeriju komunističkih vlasti ali i neprihvaćanje od strane liberala na zapadu koji su prije pomagali Solženicynu.  

Paralelno s borbom za slobodu riječi trajala je i borba za slobodu da bude s voljenom ženom, jer prva Natalija nikako nije htjela ostati bez muža-nobelovca. Dok je trajala brakorazvodna trakavica, druga Natalija je rodila Aleksandru Isajeviču dva sina Jermolaja (1970) i Ignata (1972). Treći sin Stjepan rodio se nakon što su roditelji napokon sklopili brak 1973. godine.

U to vrijeme Solženicyn je živio u vikendici dirigenta i skladatelja Mstislava Rastropovića i operne dive Galine Višnevskoj jer se računalo da KGB se neće usuditi ga ubiti u blizini tako poznatih umjetnika ali 1973. godine ipak se morao iseliti jer je pritisak bio prevelik. 

Publikaciju „Arhipelaga“ na zapadu Solženicyn je stalno odgađao računajući da se u Sovjetskom Savezu promijeni društvena klima. Ali, nakon publikacije „Kolovoza 1914.“ KGB je pobjesnio, uhapsio dvije prijateljice Aleksandra Isajeviča, te ih ispitivao svojim metodama dok jedna nije priznala da zna gdje se nalazi primjerak rukopisa.  Tada je Solženicyn odlučio da nema više svrhe odgađati publikaciju ARHIPELAGA, a istovremeno je napisao pismo „Poglavarima SSSR-a“ u kojem je prizivao „izbjeći nacionalnu katastrofu putem mirne evolucije režima, oslobađanja od ideologije makrsizma-leninizma, te prebacivanjem težišta s vanjske problematike na unutarnji razvoj države i društva“.

Vlast je pokušala zaustaviti izlazak „Arhipelaga“. Solženicyny su predložili izdati „Rakovi korpus“, te su obećali da neće dirati suradnike od kojih je dobivao informacije (ali onih tko je davao dokumente za „Arhipelag“ nisu namjeravali poštedjeti). Ove uvjete je prenijela Aleksandru Isajeviču bivša žena koja je sa zadovoljstvom surađivala s režimom. Književnik je odbio. Osim toga nije bilo nikakvih garancija da će vlast ispuniti svoja obećanja. 

U vrhovima drđave mišljenja su bila podijeljena. Jedni su ga željeli poslati u Sibir, drugi u zatvor poput GULAGA, ali šef KGB-a Andropov, uzimajući u obzir da je na zapadu pokrenuta kampanja „Maknite ruke od Solženicyna!“, dogovorio s kancelarom Zapadne Njemačke da primi Solženicyna. Sam književnik odbio je svojevoljno otići iz domovine. Onda su ga uhapsili i strpali u avion za Frankfurt na Majni.

Aleksandar Isajevič mogao je ostati u Njemačkoj ali odlučio se preseliti u Zürich gdje je mogao prikupiti materijal o emigraciji Lenina za „Crveni kotač“. Međutim, nije ni ovdje bilo jednostavno. Zgradu su opsjedali novinari, u redove pomoćnika ubacili su se agenti KGB-a, a advokat nije ništa riješio u svezi s autorskim pravima. Osim toga, u Švicarskoj su neočekivano zatražili da  Solženicyn deset dana unaprijed upozorava vlasti o namjeri dati političku izjavu. Žena, Natalija Dmitrijevna, i sinovi su se već pridružili njemu i trebalo je urediti život obitelji. 

Američki senat je 1975. godine jednoglasno izabrao Solženicyna počasnim građaninom Amerike. U svim svojim nastupima diljem zemlje Solženicyn je prizivao da se ne vjeruje komunističkom režimu ali i ne miješaju se pojmove komunizam i ruski narod koji je i sam žrtva totalitarizma, kao i drugi narodi SSSR-a.  

Na sreću Nobelova nagrada, koju je Solženicyn napokon primio 1974. godine, dozvolila da se uredi život u Americi. Arhitekt, i sam ruski emigrant, pomogao je kupiti i urediti kuću gdje je obitelj Solženicynyh živjela od 1976. do 1994. godine.

Dio emigranata trećeg vala, nisu prihvatili privrženost Solženicyna ruskim nacionalnim korenima. 1978. godine književnik je nastupio na Harvardskom univerzitetu gdje su od njega kao i uvijek očekivali kritiku komunizma. Međutim, slušatelji su ostali iznenađeni. Solženicyn je nacrtao sliku duhovnog i moralnog pada zapadnog svijeta, oštro je kritizirao suštinu pojmova „humanizam“ i „obrazovanost“ odnosno ideju ustrojstva društva na pravnim, a ne na moralnim načelima.  Vodeći američki mediji i spomenuti emigranti „trećeg vala“ nazvali su Solženicyna „pristašom totalitarizma“ i „pravoslavnim ajatoloj“, dok su provincijski mediji i društveni slojevi prihvatili Harvardski govor.

Većinu vremena Solženicyn je posvećivao „Crvenom kotaću“, ali pisao i publicistiku: „Zašto loše shvaćanje Rusije nije dobro za Ameriku“, „Imati hrabrosti vidjeti“ „Komunizam – svima pred očima ali nije shvaćen“ .

U SAD-u Solženicyn je dobio mogućnost proučavati materijale u svezi s revolucijom u Rusiji i došao je do zaključka da je upravo revolucija u Veljači bacila državu u anarhiju dok Oktobarska revolucija je njezin logički nastavak. Prvobitna zamisao „Crvenog kotača“ predviđala je 20 blokova događaja ali u konačnoj varijanti je ostalo samo četiri: Oktobar 16, August 17, Mart 17 i April 17.

Godine 1983. Solženicyn je dobio Templetonovu nagrada, jednu od najvažnijih godišnjih nagrada dodjeljivanih pojedinačnim osobama. Njome se iskazuje čast osobama za vrijeme njihova života, koje su na izniman način pridonijele promicanju duhovne dimenzije života, bilo svojim idejama, otkrićem ili konkretnim radom.   

Još 1974 godine A.I. i N. D Solženicyny i Aleksandar Ginzburd u Švicarskoj osnovali su „Ruski društveni fond“ sa ciljem da pomažu političkim zatvorenicima i njihovim obiteljima te da potpomažu razvoj ruske kulture. A 1977. godine, u Americi, Solženicyn je pozvao rusku emigraciju prvih dvaju valova da pišu i šalju u Fond uspomene i predmete za muzej. Tako je fond prikupio puno vrijednih materijala i svjedočanstava koja su se pretočila u knjige.

Unatoč očekivanjima nakon početka perestrojki, odnos prema Solženicynu nije se promijenio. Iz kućnog pritvora u Volgogradu vratio se Saharov, ali Solženicyn, izgleda, je bio puno opasniji. Zabrana za njegova djela nije ukinuta. Tek 1988. godine glavni urednik časopisa „Novi mir“ poslao je upit  u Ameriku da bi želio staviti u časopis „Rakovi korpus“ na što je književnik odgovorio da njegov povratak u Domovinu neće obilježiti blaga povijest,  samo i isključivo „Arhipelag GULAG“.

Neki književnici su nastupili u medijima s inicijativom vratiti Solženicynu sovjetsko državljanstvo i izdati sve njegove knjige. 1988. godine novine u Kijevu objavili su njegov članak „Ne živimo u laži!“ što se smatra prvim korakom za povratak u domovinu. S druge strane časopis „Novi mir“ se uporno borio za dozvolu da izda „Arhipelag“ i napokon 1989. se to i dogodilo.

Gorbačov je 1990. godine izdao uredbu o povratku državljanstva 23 osobama, uključujući Solženicyna i Brodskog. Međutim! Optužba za izdaju domovine nije ukinuta pa je ispadalo da se Solženicyn  može vratiti da mu se sudi i presudi smrtna kazna.

Godine 1990. dvije najpopularnije novine „Komskomoljskaja pravda“ i „Literaturnaja gazeta“ tiskale su članak „Kako urediti Rusiju“ – njegove misli o putovima razvoja nakon raspada komunističkog ustrojstva. Gorbačov je kritizirao članak a Jelcin je htio posjetiti književnika u sklopu svog posjeta u Ameriku 1991. godine ali je odustao pod utjecajem liberala-zapadnjaka.

U kolovozu 1991. sovjetski imperij se raspao po lažnim granicama koje su zacrtali Lenjin, Staljin i Hruščov, te je 25 milijuna Rusa ostala izvan svoje domovine. A već 30 kolovoza Solženicyn se obratio Jelciny s pismom u kojem je molio da zaštiti interese onih koje se ne žele odvajati od Rusije ali odgovor nije dobio. Ipak, nova vlast je odbacila optužbe za izdaju, a 1992. godine je legalizirala „Ruski društveni fond“ koji je prije bio zabranjen.

U travnju 1992. godine u Americi je ruska televizija snimila veliki intervju sa Solženicynym gdje je on potvrdio svoju namjeru da se vrati se u domovinu, a 1994. je napisao članak „Rusko pitanje na kraju XX stoljeća“ u kojem je prizvao čuvati ruski narod.

Novi tajkuni su dobro razumjeli da je Solženicyn protivnik kriminalne privatizacije - „prihvatizacije“ nacionalnih dobra. Oligarsi su izdašno sponzorirali medije da napadaju književnika šireći mišljenje da je on „samo za naftalin“ i da ne treba vračati „drevne ostanke“ u Rusiju.

Bez obzira na sve, 27. svibnja 1994. godine Solženicyn je preko Aljaske doputovao u Magadan gdje se simbolički poklonio „zemlji u kojoj su pokopani stotine tisuća nedužnih zatvorenika“. Ni jedna ruska telemreža nije se zainteresirala za putovanje Solženicyna od istoka do zapada Rusije, njegovi istomišljenici su angažirali BI-BI-SI. 55 dana književnik se susretao s narodom, razgovarao s ljudima o katastrofalnom stanju nakon jelcinovih reformi.  21. lipnja Solženicyna  je u Moskvi dočekao veliki broj ljudi ali od činovnika bio je samo tadašnji gradonačelnik Lužkov. 

Dva puta tjedno od 1995. godine po 15 minuta emitirana je emisija „Susreti sa Solženicynym“ tijekom kojih književnik govorio o oštrim temama, te je pozivao u studio interesantne sugovornike. Nakon pola godine emisija je bez obrazloženja ukinuta, a sam Aleksandar Isajevič je to prokomentirao: „Meni su začepili usta kao što sam i očekivao. Kod nas istinu nitko ne voli“.

U prosincu 1995 godine u Moskvi uslijed napora Ruskog fonda, vlade Moskve i izdavačke kuće „IMKA-press“ iz Pariza otvorena je knjižnica-fond „Russkoe zarubežje“. Još tri godine prije što prebolio infarkt Solženicyn je putovao Rusijom i susretao se s ljudima, a u lipnju 1997. postao je redovni član Rosijske akademije znanosti. Javni nastupi nisu se dopuštali. Na jednom susretu koji je nekako promakao vlastima, 1998. godine u Domu arhitekata književnik je izjavio da današnja rosijska vlada nije demokratska nego tajkunska i uglavnom se ne razlikuje od Politburo Komunstičke partije.

U svibnju 1998. godine izašla je knjiga „Rusija u provaliji“ – sumiranje rezultata upravljanja državom pod Jelcinom. Njezine tragične zaključke potvrdila je financijska katastrofa koja je uništila mnoge poduzetnike i građane. 

Od 1998. godine dodjeljuje se literaturna premija za ruske književnike na sredstva Aleksandra Solženicyna.

U prosincu 1998 godine u povodu 80. jubileja Jelcin je nagradio Solženicyna ordenom apostola Andreja Pervozvannogo (prvi rosijski orden Petra prvog bio je viša nagrada Rusije do 1917. godine. 1998. je ponovo uspostavljen kao najviša nagrada Ruske Federacije) ali je Solženicyn odbio primiti nagradu „od vlasti koja je dovela Rusiju do današnjeg katastrofalnog stanja“.

U intervju u svibnju 2000. godine nakon odlaska Jeljcina, Solženicyn je tvrdio da su kao rezultat njegove politike uništeni temelji ruskog društvenog, kulturnog i moralnog života, a na susretu s čitateljima on je kritizirao odluku Putina da garantira Jelcinu i njegovoj obitelji izuzeće od sudskog progona. U intervju Solženicyn je dao i ocjenu prvim koracima Putina, rekavši da ne vidi da se kidaju okovi koje su stavili na vladu financijski magnati. „Novi strateški centar novog predsjednika govori: nastavit ćemo reforme… kako to treba razumjeti: nastavit ćemo pljačku Rusije do kraja?“ Solženicyn je tvrdio da se u političkoj eliti nalaze  „pripadnici bivše nomenklature koji su osuđivali kapitalizam, a danas ga iznenada slave: komsomolske vođe i politički avanturisti“, ali se nadao da će Putin pronaći snage izmijeniti pravac.

U domovini za života započeto je izdavanje Sabranih djela Solženicyna u 30 svezaka, napravljena ekranizacija romana „U krugu prvom“.

Na proslavi Dana Rusije 12 lipnja 2007. godine u Kremlju Solženicyn je nagrađen Državnom premijom Ruske Federacije koju je zbog njegove bolesti i visokih godina Putin osobno uručio književniku u njegovoj kući u okolici Moskve.

Solženicyn je dao intervju njemačkom časopisu „Der Spiegel“ 23 srpnja iste 2007. godine gdje je odgovorio na pitanje zapadnog novinara o osobnom stavu u odnosu na politički sustav Ruske Federacije i Putinu.  Novinara je zanimalo zašto je Solženicyn primio Državnu premiju od Putina koji je bio jedan od rukovoditelja te iste službe (KGB) koja ga je nekada progonila? Odnosno, što se promijenilo odonda kad je nakon povratka odbio Državnu premiju od Gorbačova i orden od Jelcina.

Odgovor Solženicyna ne samo da je u nekoliko rečenica sažeo sve što se događalo u Rusiji tijekom 17 godina, nego i njegovu životnu filozofiju koju je ispovijedao do zadnjeg dana.

Naime, prema riječima Solženicyna 1990. godine premiju je htio dodijeliti ne Gorbačov, a Savjet ministara (Vlada SSSR-a) za knjigu „Arhipelag GULAG“ što je on odbio jer nije mogao primiti zasluge za knjigu koja je „napisana krvlju milijuna zatvorenika“. 1998. Godine, kada je težak položaj naroda dostigao najniže točke, Solženicyn je izdao knjigu „Rusija u provaliji“ te nije imao obraza prihvatiti najviše državno odlikovanje od vlasti koja je narod dovela do takvog stanja.

„Ovu Državnu premiju (koju je prihvatio od Putina) ne dodjeljuje predsjednik nego ekspertna komisija. Odbor za znanost predložio je moju kandidaturu, Odbor za kulturu je to podržao, a predsjednik kao prva osoba države tu je premiju uručio. Kad sam primio nagradu, izrazio sam nadu da gorko rosijsko iskustvo, proučavanju u opisivanju kojeg sam posvetio svoj život, upozori nas od novih kobnih postupaka. Što se tiče službe u KGB, Putin je zaista bio oficirom te službe ali nije bio niti istražitelj, niti ravnatelj GULAG-a. Međunarodne, odnosno vanjske obavještajne službe vrlo su cijenjene u bilo kojoj državi. Nitko ne osuđuje Buša seniora za njegovu poziciju glavnog čovjeka CIA-e“.

U sažetom obliku poziciju Solženicyna moglo bi se prikazati ovako. "Očuvanje naroda" - najvažnija od svih zadaća s kojima se suočava Rusija. Odnosno političkog  života u zemlji, autor "Arhipelaga GULAG" izrazio je mišljenje da "današnje naše stranke samo ometaju razvoj demokracije".

Prema njegovom mišljenu, Rusija ne treba nepromišljeno preuzeti i kopirati uzorke zapadne demokracije, nego "zdravo demokratsko uređenje može strpljivo izrasti samo odozdo, od lokalnih udruženja lokalnog značaja".  Prava čovjeka treba razmatrati s više odgovornosti, a jačanje konzervatizma u Rusiji vidi kao „odgovor na bezočnu raspuštenost“.

U proširenje NATO-a i širenje utjecaja SAD-a u Istočnoj Europi i Aziji pisac je vidio pokušaji "potpunog okruženja Rusije, a zatim gubitak njezinog suvereniteta". On je također izrazio žaljenje zbog nedavnih događaja u Ukrajini, nazivajući ih "svojom stalnom gorčinom i boli".                         

Za godinu dana, 3. Kolovoza 2008. godine Solženicyn je umro u 90. godini života.

Bilo bi zanimljivo čuti mišljenje pisca o današnjim događajima.

17 ноября 2018 г.

Первый фестиваль «Дети за лучший мир!» прошел в Хорватии

Организации наших соотечественников – частые гости на многочисленных фестивалях в Хорватии и Европе. Много раз наши ребята участвовали в конкурсах, проводимых в России, и даже занимали призовые места. Об этом мы не раз писали в нашей прессе. И вот теперь российский фестиваль «приехал» в Хорватию.

Dan nacionalnih manjina deveti put proslavljen na Zrinjevcu

U glavnome hrvatskome gradu žive pripadnici 18 (od 22 službeno priznatih u Republici Hrvatskoj) nacionalnih manjina; albanska, austrijska, bošnjačka, bugarska, crnogorska, češka, mađarska, makedonska, njemačka, poljska, romska, slovačka, slovenska, srpska, rusinska, ruska, talijanska, ukrajinska i židovska, koja imaju svoja etnička, kulturna i vjerska obilježja i opredjeljenja, a 2019. godine deveti put su proslavili svoj Dan.

Svečana akademija u povodu Velike Pobjede

Povodom 74. obljetnice Pobjede, Nacionalna Zajednica Rusa Hrvatske organizirala je svečanu akademiju, te pozvala Ruse, Hrvate i sve svoje sugrađane da zajedno proslave praznik.

Экскурсия в Сисак

По традиции, в апреле, а точнее 13 числа, в субботу, наши лягушки-путешественницы на этот раз отправились в Сисак (хорв. Sisak, нем. Sissek, венг. Sziszek, итал. Siscia) — город в центральной части Хорватии.

Личность М. Ю. Лермонтова до сих пор остается загадкой. Кто он – пророк или демон?

Вечер, посвященный 205-летию со дня рождения Михаила Юрьевича Лермонтова, как нельзя лучше вписался в уютный зал общества «Просвещение» («Prosvjeta»), в котором любит собираться русская община Загреба.

„Zadnju košulju prodaj, a Maslenicu proslavi!“

Maslenica široka, vesela, izdašna, prkosna, zanosna – tako su nazivali u staro-ruskoj tradiciji tjedan prije Velikog Posta – 40 dana koji su prethodili Uskrsu. Nije bilo sela, kuće ili obitelji koja ne bi slavila Maslenicu – zapravo ruski fašnik. Na Maslenicu bi se veselile, puno jeli i pili, puno se družili i svadbe dogovarali. Poslovica glasi: „Zadnju košulju prodaj, a Maslenicu proslavi!“. Simbol Maslenice su okrugle, rumene, vruće palačinke. U staro doba vjerovalo se da zajedno s palačinkom liči na sunce, čovjek dobiva djelić njegove topline i moći.

Savezu Rusa RH je 10. godina

Djelovanje kako Saveza Rusa, tako i drugih udruga ruske nacionalne manjine i društava prijateljstva redovno se nađe u časopisu „Ljetopis“.Prema tome, kad se razmišljalo kako da se obilježi prva okrugla obljetnica, bilo je odlučeno napraviti izložbu fotografija, ali fotografija koje se nisu našle na stranicama ruskog časopisa.

Izložba u povodu 15. Obljetnice NZRH

Početkom siječnja u auli Gradskog poglavarstva na Trgu Stjepana Radića otvorena je izložba fotografija u povodu 15. obljetnice Nacionalne zajednice Rusa Hrvatske. Program NZRH ostvaruje se uz financijsku potporu Savjeta za nacionalne manjine RH i predstavnice ruske nacionalne manjine grada Zagreba Galine Kovačević, a jedan od ovih programa je i ta izložba, koja je organizirana u povodu 15. obljetnice rada udruge.

15. godina Nacionalne zajednice Rusa Hrvatske

Nacionalna zajednica Rusa Hrvatske broji oko 120 članova koji rade na očuvanju nacionalnog identiteta Rusa u Hrvatskoj. U okviru zajednice djeluje zbor “Rjabuniška”. Svake godine se organizira niz programa vezanih uz očuvanje nacionalnog identiteta Rusa, okupljanje i organiziranje pripadnika ruske narodnosti i ljubitelja ruske kulture, poticanje svih oblika kulturnih aktivnosti i stvaralaštva, upoznavanje kulturne baštine i tradicija ruske narodnosti, učenje ruskog jezika kao nacionalnog jezika ruske narodnosti i pomoć Rusima, građanima Republike Hrvatske u ostvarivanju prava zagarantiranih zakonima Republike Hrvatske.

Общество хорватско-российской дружбы Задар

В 2018 году в Хорватии появилось еще одно российское общество - Общество хорватско-российской дружбы Задар. Председатель общества Ирина Пашич, секретарь Галина Петранович. В этом году проведено четыре открытых мероприятия.

Смотр культурного творчества национальных меньшинств

6 декабря этого года в Доме молодежи Сплита под покровительством города прошел очередной Смотр культурного творчества национальных меньшинств, участие в котором приняло и русское общество "РОДНИК" (RKD IZVOR-SPLIT). Номер, который представили члены общества, состоял из двух точек: презентации русского прикладного искусства и танца с павлопосадскими платками.

Ruska klasična glazba u izvedbi mladih ruskih i hrvatskih glazbenika

Ruska nacionalna manjina koja živi u glavnom gradu svake godine po tradiciji koja se rodila prije 15. godina, prije samog početka Adventa u suradnji s glazbenim školama gdje rade naši sunarodnjaci, održava Večer ruske klasične glazbe i romanse.

Колонка редактора
Катарина Тодорцева Хлача

Для тех, кто интересуется политикой национальных меньшинств в Хорватии

Недавно рассказали историю, которая с одной стороны рассмешила, а с другой, вынудила опять вернуться к теме политики национальных меньшинств в Хорватии.

Литературная гостиная
Nenad M. Hlača

„Dimitije Art“ je oduševio publiku

Zagrebački Muzej Mimara predstavio je najnoviju monografiju „Dimitrije Art“ posvećenu 50 godina rada Dimitrija Popovića, slikara i pisca i umjetnika.

Книжная полка

Ljudmila Ulickaja „Jakovljeve ljestve“

Svatko tko je ikada čitao Ulickuju zna da Jakovljeve ljestve nisu tek još jedna obiteljska saga na kakve smo se navikli. U živote svojih veličanstvenih junaka, u svaku od sudbina koje maestralno ocrtava, najznačajnija je suvremena ruska autorica utkala pitanje koje pisce i filozofe zaokuplja otkako je svijeta: može li čovjek biti slobodan?

Анонс событий

XIII. Međunarodni festival Sanktpeterburške kazališne sezone

Od 12. do 17. rujna 2019. godine u Zagrebu će se održati XIII. Međunarodni festival Sanktpeterburške kazališne sezone. Publici će biti predstavljene četiri predstave vodećih kazališnih redatelja iz Sankt-Peterburga, Sjeverne prijestolnice Ruske federacije te izložba mladog ruskog umjetnika, fotografa, Pavla Frančišina.

Юридическая консультация

Чем отличается двойное от второго гражданства?

Многие россияне мечтают иммигрировать в развитые страны и впоследствии стать их подданными. Однако не все из них готовы отказываться от гражданства РФ. Наличие подданства нескольких государство удобно для бизнесменов, инвесторов и лиц, семьи которых живут за границей. Разрешено ли в России двойное гражданство? Каким правовым статусом обладают бипатриды? Двойное гражданство и два гражданства: в чём разница?

 
Фонд Русский мир