Главная  /  „Ona je darovala svijetu prelijepu poeziju. Iskrenu, neposrednu, prodornu“. Večer posvećena životu i stvaralaštvu Marine Cvetajeve.
    Закрыть   

Литературная гостиная

„Ona je darovala svijetu prelijepu poeziju. Iskrenu, neposrednu, prodornu“. Večer posvećena životu i stvaralaštvu Marine Cvetajeve.

Između „ruski pjesnik“ i „tragična sudbina“ skoro da se može staviti znak jednakosti. Puškin, Lermontov, Jesenin, Gumiljov, Majakovskij popis bi se mogao nastavljati ali ipak ime Marine Cvetajeve koja se ubraja među najznačajnija pjesnička imena XX stoljeća, ističe se svojim tragizmom, nesretnim pojavljivanjem u svijetu u burnom uništavajućem vihoru revolucije, emigracije, povratka i nepovratnog očaja nakon kojeg ona stavi u svom životu točku „prema vlastitoj želji“.

Ona je bila istinska pjesnikinja, prema formuli koju je sama izmislila, bila je čovjekom kojem je svojstvena „jednakost darovanja duše i riječi“. Najbolje o tome svjedoči njezino literarno nasljeđe: oko 800 pjesama, 17 poema, 8 dramskih i oko 500 proznih dijela, više od 1000 pisama.

Neobičnost života žene i pjesnikinje, njezina izvanredna talentiranost, proročke riječi: „za moje pjesme, kao za dragocjena vina, vrijeme je tek dolazi“ i 125. godišnjica rođenja okupila je rusku nacionalnu manjinu i njihove hrvatske prijatelje krajem studenog u dvorani „Napredak“.   

Kroz život i smrt Marine Cvetajeve prisutne je provela Katarina Todorcev Hlača, a stihove na ruskom i hrvatskom jeziku recitirali su Galina Kovačević, Katarina Puškarić, Evgenij Jalunin, Anna Mišar, Ekaterina Pavlovskikh i Ekaterina Mađarac.

Cvetajeva se pojavljuje na literarnom nebu Srebrenog vijeka kao složen i proturječan čovjek: ponosna, svojevoljna egocentrična, ona je svjesna vlastite izabranosti. 

S druge strane u njoj nema ni oholosti, ni žudnje za slavom, ni zavisti, ni samozaljubljenosti, kao i svijest da je bilo koji talent poslan čovjeku s Neba, i ovaj križ treba strpljivo nositi do kraja.

Kritičari su izdvojili 25 citata koji otkrivaju svu dubinu i mudrost njene tragične sudbine. Ovo su samo neki od njih:
1. "Voljet ću te cijelo ljeto" – zvuči uvjerljivije od "cijeli život", i što je najvažnije - mnogo duže!
2. Susreti su potrebni za ljubav, za ostalo postoje knjige.
3. U svijetu postoji ograničen broj duša i neograničen broj tijela.
4. Što možeš znati o meni, ako nikad nisi spavao sa mnom i nisi sa mnom pio?
5. Jedino što ljudi ne opraštaju je to, što si se i bez njih na kraju krajeva, snašao.
Zanimljivo da u literaturnim krugovima imala je reputaciju vještice i, istini za volju, često je znala pretkazati budućnost. Jedina konstanta u njezinom nesređenom životu bio je muž – Sergej Efron. Njih je povezala sudbina, ali oni su se stalno „razilazili u stavovima“ ali bi ostali najbliskiji jedno drugome…. 

Ali idemo redom.  

Marina Cvetajeva je rođena u Moskvi 8.10. 1892 godine u uglednoj obitelji profesora Moskovskog sveučilišta, poznatog klasičnog filologa i povjesničara umjetnosti i njegove druge supruge (majke Marine) Marije Mejn pijanistice njemačko-poljskog porijekla. Otac Ivan Vladimirovič Cvetajev  poznat kao osnivač Muzeja umjetnosti koji je danas poznat pod imenom Muzej Puškina.

Majka, koja je sama bila izvrsna glazbenica, učenica Rubinsteina, očekivala je da Marina postane pijanisticom. Unatoč tome jednom je napisala u dnevniku: Marina se stalno mota oko klavira i slaže neke pjesmice, možda će biti pjesnikinja“. Bile su to proročke riječi.

Kako je majka bila slabog zdravlja, djeca su zajedno s njom puno vremena provodila u europskim lječilištima. Tamo šestogodišnja Marina naučila njemački, francuski i talijanski što će joj dobro doći puno kasnije, u emigraciji.  

Nažalost, majka je rano umrla, ali otac se pobrinuo da Marina i njezina starija sestra Anastazija dobiju dobru naobrazbu. Marina je pohađala moskovsku privatnu žensku gimnaziju, školovala se u Italiji, Švicarskoj i Njemačkoj, studirala je na prestižnom pariškom sveučilištu.

Prvu zbirku pjesama „Večernji album“ Marina je objavila 1910. godine. Zbornik je sadržao pjesme napisane u školskim godinama odrastanja: buđenje ženske svijesti, prva zaljubljenost, uživanje u prirodi, odnosi s vršnjacima. Zbirka je privukla  pozornost  pjesnika i kritika Maksimilliana Vološina, muža  Anne Ahmatove.

Kasnije, 1932 godine Cvetajeva je napisala: „Vološinu mogu zahvaliti što sam se osjetila pjesnikinjom“. Vološin, nakon što je pročitao stihove prvog zbornika, napisao je za Marinu pjesmu „Moja duša se raduje vama“. 

Кто Вам дал такую ясность красок?                      Tko je dao Vama takvu jasnoću boja?

Кто Вам дал такую точность слов?                       Tko je dao Vama takvu preciznost riječi?

Смелость все сказать: от детских ласок                Odvažnost podijeliti sve: od dječjih dodira

До весенних, новолунных снов?                          Do proljetnih, noćnih sanjarenja?

Ваша книга – это весть «оттуда»,                         Vaša knjiga je poruka „otuda“ ,

Утренняя благостная весть.                                               Jutarnja umirujuća vijest.

Я давно уж не приемлю чуда,                               Davno ne priznam postojanje čuda,

Но как сладко слышать: «Чудо – есть!»                Ali kako je lijepo čuti: „Čudo postoji!“

U ljetnikovcu Vološina u Krimu upoznali su se Marina Cvetajeva i Sergej Efron. 1911 godine. Uoči tog sudbonosnog susreta Marina je rekla Vološinu: „Maks, udat ću se za onoga koji će pogoditi koji kamen volim“.

Činilo se da ona zna svoju sudbinu. Tek što su se upoznali, Sregej poklonio joj karneol (serdolik) iz Genove koji je čuvala do kraja života. Ovoga je bilo dovoljno da ona zavoli, uda se, rodi troje djece, cijeli život govoriti njemu „VI“ mahnito se zaljubljuje u druge, prekida, i ponovo želi da budu jedna cjelina.

Rečeno Vološinu se obistinilo. Tek što je Efron navršio 18 godina (Cvetajeva 19) oni su se vjenčali. Očarana i ushićena ona napiše: „Naš susret je pravo čudo, nikad se nećemo rastati“.  Unatoč tome od samog početka njihov obiteljski život bio je pun neobuzdanih razarajućih emocija, ushićenih vatrenih uspona i pogubnih strmoglavih padova.

Marina, koja je vjerovala da uzajamna jednolična ljubav vodi u slijepu ulicu, bez oklijevanja se bacala u propast „neodgovornosti“ i „beznađa“, opisujući uragani i oluje svojih osjećaja u stihovima. Čini se da njezine pjesme bez toga naprosto nisu mogle nastati.  Ali uz to nije puštala od sebe Sergeja.

Kćer Adriadna kasnije napiše: „život s majkom,  Evereste osjećaja (uvijek Evereste po visini i Vezuve po usijanju strasti) nije mogao izdržati svatko ... Zrak njezinih osjetila bio je usijan i razrijeđen poput onog visoko u brdima ali ona nije shvaćala da tako se ne može normalno disati – samo jednom udahnuti! ... ljudi u njezinoj blizini dobili bi planinsku bolest".

Bez obzira na sve nevjere i stranputice njihovog odnosa, kada nakon revolucije Sergej, tada već oficir Bijele garde, nestao je na Donu u vihoru Građanskog rata, ona njemu piše pismo, živom ili mrtvom: „Ako Bog napravi čudo i ostavi vas na životu, ja ću hodati za vama kao pas“.

Nakon dvije godine iz Europe je stigao odgovor:“Sve ove godine – svaki dan, svaki sat – bili ste sa mnom. Živim samo jer vjerujem u naš susret. Bez vas za mene nema života“. 

Oba su ostavili ovaj svijet 1941 godine. Ona „svojevoljno“, on prema naredbi stalinovog represivnog aparata.

Ali to još u budućnosti. Za sada je sve fantastično i 1912. godine izlazi druga zbirka Cvetajeve  „Čarobna svjetiljka“ (Volšebnij fonarj) gdje je jedna od pjesma posvećena obožavanom mužu. Ubrzo na svijet dolazi njihova starija kći Arijadna.

Međutim, sreća nije dugo potrajala. Kao i većina pjesnika, za stvaranje su joj bili potrebni jaki emocionalni potresi i burne strasti. Ona je zaista iskreno voljela Sergeja, ali ti osjećaji nisu bili dovoljni pa povremeno se upušta u veze s drugim muškarcima i ne samo s muškarcima. Sama ona to naziva „intelektualnim romansama“.

Tako 1914. godine u književnom krugu Marina Cvetajeva je upoznala pjesnikinju i prevoditeljicu Sofiju Parnok, ženu sedam godina stariju od sebe, koja je nosila muška odijela i kratku kosu, pušila cigare i ne skrivala svoju sklonost prema istom spolu. Njihova romansa je izbila naglo i trajala sve do 1916. Naravno, Efron nije mogao ignorirati ovu vezu, i par se rastaje. Marina je posvetila svojoj ljubavnici ciklus pjesama „Prijateljica”.

O ovoj čudnoj vezi ona će reći kasnije: ljubiti ženi ženu je divljaštvo, ali ljubiti samo  muškarce jednostavno dosadno, a uz to je opisala svoju ljubav prema Parnok kao "prvu katastrofu u svom životu“.

Dok živi odvojeno od muža, Marina često odlazi u grad Aleksandrov u posjet svojoj sestri Anastaziji i njenom suprugu. To razdoblje je dobilo naziv „Aleksandrovo ljeto Cvetajeve“. Tada je napisala poznati ciklus "Pjesme o Moskvi". Tamo je napisana i pjesma koja je 60 godina kasnije postati mega popularnom u Sovjetskom Sojuzu. 

Nakon katastrofe s Parnok, Cvetajeva se vratila suprugu i nakon godinu dana rodila kćer Irinu. Obnovljena obiteljska idila nije potrajala, ali ovaj put ne njezinom krivnjom.  Dolazi 1917. godina i život za rusku inteligenciju pretvara se u pakao. Krvava bolševička revolucija, nestanak u vihoru građanskog rata supruga, glad, neizvjestnost. Starija kćer Ariadna je ozbiljno bolesna i Cvetajeva koja teško izlazi na kraj s užasavajućim okolnostima po savjetu poznanika daje djecu u prihvatilište kraj Moskve jer ono se navodno opskrbljuje iz američke humanitarne pomoći.  Ariadna se oporavlja, ali u dobi od tri godine umire mlađa kćer Irina. Djetetova smrt izazvala je ne samo veliku tugu nego i grižnju savjesti koju ona izražava kako najbolje zna -  piše pjesmu sjećanja. 

Godine građanskog rata bile su veoma teške. Sergej Efron je otišao u Bijelu gardu i kao većina oficira je nestao u vihoru događanja. Marina živi u Moskvi i, iako se nije slagala s podjelom države na crvenu i bijelu, piše zbirku pjesama "Labuđi logor" posvećenu bijelogardejcima. U tom periodu piše poeme "Car djevica", "Egoruška", "Na crvenom konju" i romantične dramske tekstove.1922. godine Cvjetajeva dobije dozvolu da s Ariadnom otputuje k mužu u Prag koji tamo studira. Ovdje Marina zapravo preuzima ulogu hraniteljice obitelji jer Sergej, hrabar oficir u ratu, ne snalazi se u civilnom životu. Pokušava pisati i čak njemu dobro ide, ali ne želi biti blijedom sjenom pored genijalne supruge, pokušava režirati predstave, raditi za umjetničke galerije ali ništa mu ne ide od ruke. Cvetajeva zarađuje prijevodima i esejima ali to nije dovoljno da obitelj ima sve neophodno. Takvo materijalno stanje ona je nazivala "polako umiranje od gladi".

 Uz neobuzdanu narav, beznađe i depresiju nije ni čudo da u Pragu počinje njezina burna afera s odvjetnikom i kiparom Konstantinom Rodzevičem. Strast je potrajala pola godine, nakon čega Marina posvećuje voljenome pjesmu punu strasti i nezemaljske ljubavi koju nazove "Poema planine". Međutim, odlukom da pomogne njegovoj zaručnici odabrati vjenčanicu daje do znanja da je ljubavna veza gotova. 

Ponovo se vraća mužu i dobivaju treće dijete, sina Georgija kojeg su u obitelji zvali Mur.

1925. obitelj se seli u Pariz. Poslije odlaska iz Rusije završava dva dugačka djela: "Poema planine" i "Poema kraja" koji su njen najvažniji rad, no većina pjesama nije objavljena u emigraciji premda nikad nije prestala pisati . U Parizu 1928. godine izlazi posljednja zbirka objavljena za života "Poslije Rusije" u kojoj su sva njezina djela napisana do 1925. godine . Svoj život u tom periodu Cvjetajeva opiše riječima: "Moja nesreća u emigraciji što nisam emigrant, što sam po duši, odnosno po zraku i po zamahu - tamo, tuda, otuda".

Znakovito da ruske emigrantske krugove nisu ocijenili njezino pjesništvo ali su vrlo dobro prihvatili prozna dijela i eseje. Cvetajeva će reći: U Rusiji nisam imala knjiga, u emigraciji nisam imala čitatelja.

Izgubivši nadu opstati u emigraciji Efron se učlanjuje u organizaciju „Za povrat u domovinu“ i povlači sa sobom kćer Arijadnu.

Godine 1937. Arijadna dobiva dozvolu da se vrati u Moskvu, a nakon pola godine u Rusiju se tajno vraća Sergej Efron jer mu u Francuskoj prijete zatvorom zbog pomaganja u političkom ubojstvu. Nakon dvije godine u Moskvu se vraća i Marina sa sinom.

Kako je i pretpostavljala, ništa dobro u Sovjetskoj Rusiji njih ne čeka. Isto kao i u emigraciji zarađuje prijevodima, nakon šest mjeseci vlasti uhićuju kćer, a potom i Sergeja Efrona.

Nakon 15 godina provedenih u zatvoru, nakon Staljinove smrti, Arijadna je bila rehabilitirana, a Efrona su streljali u listopadu 1941. g. Njegova žena o tome nije saznala.

Kad je počeo Drugi svjetski rat, Marina sa sinom odlaze u evakuaciju u grad Elabuga u Tatarstan, stotinama kilometara od Moskve. Cvjetajeva nije mogla naći ni mjesto stanovanja,  ni posao. Njezine pjesme se ne tiskaju i ona bezuspješno traži potporu od kolega pisaca. U bijedi, osamljena i od svih zaboravljena Marina Cvetajeva oduzima si život. Njezino oproštajno pismo datira 28.8.1941., a tri dana poslije objesila se u kući gdje je živjela sa sinom.

 Iza nje je ostalo tri oproštajna pisma jedno od kojih upućeno sinu: „Murliga! Oprosti mi, ali dalje bi bilo sve gore. Teško sam bolesna, to više nisam ja. Volim te bezumno. Shvati da više nisam mogla živjeti. Prenesi tati i Ali, ako ih vidiš, da sam ih voljela do posljednjeg trenutka i objasni im da nisam mogla dalje”.

Marina Cvjetajeva sahranjena je 2. rujna1941. godine na Petropavlovskom groblju u Elabugi. Kako je rat napredovao, točno mjesto njezinog groba je nepoznato. Negdje na južnoj strani groblja u kamenom zidu nalazi se njezino posljednje izgubljeno pristanište. 1960. godine njezina sestra Anastasija Cvjetajeva između četiri nepoznata groba iz 1941. godine postavlja križ s natpisom: „Na ovoj strani groblja je sahranjena Marina Ivanovna Cvjetajeva".

1970. godine na tom mjestu je napravljen granitni spomenik. Početkom 2000.-tih  granitni spomenik je ograđen pločicama i visećim lancem po rješenju saveza pisaca Tatarstana i službeno postaje grob Cvjetajeve.

Pravoslavni običaji ne dozvoljavaju služiti misu zadušnicu za samoubojice, no biskup može napraviti izuzetak i patrijarh Aleksej II. 1991. godine, 50 godina nakon smrti pjesnikinje, je iskoristio to pravo. Crkveni obred su obavili u Moskovskom hramu "Voznesenja Gospodnja" .

Sin Marine Cvjetajeve, Georgij Efron (rođen 1925.) ubijen je u Drugom svjetskom ratu 1944. godine. Kćer Arijadna Efron (rođena 1912.) postala je prevoditeljicom i pripremila je prvo posthumno izdanje majčine poezije. Umrla je u Tarusu 1975. U čast velike ruske pjesnikinje otvoren je muzej Marine Cvjetajeve u Moskvi. Spomenici su podignuti na brijegu rijeke Oke u gradu Tarusu u Odessi i Feodosiji. Njezine skulpture se nalaze u mnogim  gradovima Rusije kao i izvan nje.

Pjesma „Mne nravitsja što vy boljny ne mnoj… (Meni se sviđa da niste zaljubljeni u mene…) napisana 1915 godine, postala je mega popularnom zahvaljujući filmu „Ironija sudbine“ ali dugo je ostajala literaturnom zagonetkom. Komu je posvetila Cvetajeva stihove pune osjećaja?

Tek 1980. godine njezina sestra Anastasija otkrila tajnu : blistava filozofska pjesma je bila posvećena njezinom drugom mužu Mavrikiju Mincu. Minc je zaprosio Anastasiju ali nakon što je upoznao Marinu, njezina ljepota, strastvenost i neposrednost njega je naprosto očarala. Prijatelji, znajući Marininu narav, već su se kladili koga će on odabrati, kad Marina je ovom pjesmom postavila točku u ovoj situaciji.

Katarina Todorcev Hlača

27 ноября 2017г.

U sklopu projekta MEĐUNARODNI MOSTOVI KNJIŽEVNOSTI u Zagrebu je na tribini Društva hrvatskih književnika predstavljena antologija suvremene poezije slavenskih pjesnika „RIJEKA I NJEZINE TREĆE OBALE“.
День рождения Александра Сергеевича Пушкина официально во всем мире отмечается как День русского языка. В этом году исполняется 219 лет со дня рождения поэта. Наряду с традиционными мероприятиями, такими как литературно-музыкальные вечера, выставки, театрализованные представления, в 2016 году Министерство культуры России в честь дня рождения классика русской литературы запустило Пушкинский интернет-флешмоб - новый вид митинга и выражения общественного мнения, основанного на творческом потенциале его участников.
Не нарушая устоявшейся традиции, с первыми весенними солнечными деньками и звоном пичуг, пёстрый московский литературный горизонт, кроме прочего, расширяется появлением в Москве Наталии Воробьёвой – звезды отечественного кино, завоевавшей, с некоторых пор, сердца её многочисленных экранных почитателей и… самобытным, ярким литературным дарованием. 14 апреля, завзятая публика «Центрального Дома литератора», с улыбками и букетами «наперевес», спешила на презентацию новой книги очаровательной и «фееричной» «Эллочки-людоедки»: «За окоёмом».
U povodu Međunarodnog dana muzeja koji se obilježava 18. svibnja posjetitelji Galerije Klovićevi dvori mogli su uživati u glazbeno – scenskoj izvedbi “Nasljeđe Katarine Velike – Carice svih Rusa” nadahnute postavom izložbe iz ruskog Državnog muzeja Ermitaž prije mjesec dana otvorene u zagrebačkom muzeju i po prvi puta hrvatskoj publici nudi presjek tog glasovitog razdoblja ruske povijesti.
Vladimir Vysocky: bard, glumac, pjesnik, genije, huligan, vizionar, buntovnik, ukratko – POJAVA, glas naroda u to vrijeme dok cijeli Sovjetski Savez nalikovao na „Arhipelag Gulag“. Izreka kaže „našao se u krivo vrijeme na krivom mjestu“. Za Vysockog je vrijedilo upravo obrnuto, on se „dogodio“ u pravo vrijeme i na pravom mjestu jer, izgleda, da bez tog mjesta i vremena ne bi se rodile mnoge njegove pjesme ali, nažalost, platio je to životom.
Premijera predstave Nikolaja Erdmana „Samoubojica“ u režiji Vite Taufera održat će se u petak, 13. travnja u Satiričkom kazalištu Kerempuh. Ovo je priča o čovjeku kojemu se u ime domovine i lažnog patriotizma više nema što oduzeti osim njegovog života.
U organizaciji Gradske knjižnice Zagreb u Galeriji „Kupola“ organizirana je izložba jedne od slikarica starije generacije koja i u visokim godinama ima snage i poleta za stvaranje izuzetnih umjetničkih djela Marije Delić-Suzak.Za časopis „Ljetopis“ slikarica je zanimljiva jer je porijeklom Ruskinja čiji su baka i roditelji došli u Staru Jugoslaviju u vrijeme građanskog rata u boljševičkoj Rusiji te pronašli ovdje drugu domovinu.
Početkom listopada u muzeju Mimara održana je promocija knjige poezije Natalije Vorobjove Hržić „Na lomači stiha“. Zbirku pjesma u izdanju Naklade Bošković iz Splita je s ruskoga na hrvatski jezik preveo akademik Luko Paljetak.
Suradnjom tvrtke iz Rovinja „Rebel Kolektiv“ i Narodnog muzeja Zadar u Kneževoj palači organizirana je izložba retrospektive grafičkog opusa Marca Chagalla pod nazivom "Marc Chagall: S onu stranu boje". Simbolično, vrata Palače bila su otvorena upravo na 130. obljetnicu rođenja jednog od najvećih umjetnika 20 st. koji svojim životnim i kreativnim putem svjedoči vrlo sličnu sudbinu, predanost i snagu poput prilika u kojima je Palača povijesno nastajala, nestajala, ali ostala.
Krajem godine, kada je prema dugogodišnjoj tradiciji započela sezona prikazivanja Orašara u Zagrebačkom HNK-u, u Muzeju za umjetnost i obrt bila je postavljena izložba pod nazivom Orašar – najljepša božićna bajka.
Идея записывать свои наблюдения родилась давно, но все как-то руки не доходили. То нет времени, то настроения. Вот, наконец, решила предложить на суд читателей парочку своих «опусов».
Открывая вечер «Николай Карамзин – первый русский европеец», посвященный 250-летию великого русского писателя и историка, президент Общества «МИР» Татьяна Лукина подчеркнула, что МИРовцы в своём карамзинском проекте, поддержанным Фондом «Русский мир», хотят не только представить выдающуюся личность Н. М. Карамзина (1766-1826), но и эпоху, в которой он жил и творил. Именно поэтому музыкальное сопровождение юбилейного мероприятия состоит из произведений его современников, и это, прежде всего композиторы И. Е. Хандошкин (1747-1804) и Д. С. Бортнянский (1751-1825).

Страницы

< Предыдущая  |  Следующая >

1 | 2 | 3 |

© 2013-2018
Все права защищены.