Главная  /  100. godina od dolaska prvih ruskih emigranata 1918 – 2018
    Закрыть   

Страницы истории

100. godina od dolaska prvih ruskih emigranata 1918 – 2018

Godine je 1918. dva milijuna izbjeglica iz carske Rusije zapljuskuju svijet. Jedan dio stanovništva odlazi prema zapadu (u Poljsku, Njemačku i Finsku), drugi odlaze prema Kini, a treći prema Crnom moru. Kada su jedinice Crvene armije zauzele Novorosijsk, oko 8000 osoba pobjeglo je na brodove i sklonilo se u Carigrad. Kroz Carigrad je u tom naletu prošlo oko 130.000 osoba, a prema unaprijed utvrđenom dogovoru preko polovice ih je brodovima otputovalo za jadranske luke. Među izbjeglicama nisu bile samo civilne osobe, već i veći broj vojnika. Najveći broj ruskih izbjeglica prihvatila je Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca.  Većina izbjeglica stizala je morskim putem, preko Boke kotorske, Dubrovnika, Splita i Bakra, a raseljeni su po cijelom teritoriju države. Većina ruskih došljaka bila je obrazovana, prema domaćinima prava društvena elita: aristokrati, znanstvenici, inženjeri, arhitekti, slikari, pisci, glazbenici, časnici…

Nakon sloma carske Rusije u Beogradu je i nadalje postojalo rusko carsko veleposlanstvo koje je 6. ožujka 1924. godine prestalo s radom. Dotadašnji veleposlanik postao je Delegat za pitanja ruskih izbjeglica. Jednako tako konzul u Zagrebu nije više obavljao konzularne poslove, već je ostao Predstavnik Delegata u Zagrebu.  Neposredno prije dolaska ruskih izbjeglica stvorena je dužnost Vladinog punomoćnika za prijem i smještaj ruskih izbjeglica u Kraljevini SHS. Prilikom dolaska izbjeglica iz Rusije u prihvatne luke odmah su im izdavane osobne iskaznice. Izbjeglice su bile raspoređivane po svim mjestima Jugoslavije i nisu imale pravo napuštati mjesto boravka koje im je određeno. Međutim, zbog teškog pronalaženja posla u manjim mjestima, događalo se da su pojedinci ipak napuštali ta mjesta i tražili zaposlenje u drugim kotarevima. Za to su trebali dobiti dozvolu od strane kotarske oblasti. Kasnije je kretanje ruskih emigranata unutar Kraljevine SHS donekle olakšano omogućivanjem slobodnog kretanja za određene radne skupine stanovništva, a potom i izdavanjem Nansenove putovnice Međunarodnog ureda Društva naroda za ruske izbjeglice (koja je omogućivala i putovanje u inozemstvo).  Državna komisija za ruske izbjeglice osnovana je pri Ministarstvu vanjskih poslova 1920. i imala je zadatak da pomogne izbjeglicama iz Rusije. Ta je komisija dijelila novčanu pomoć koja se s vremenom smanjivala. Osim toga, komisija je izdavala i subvencije za izdržavanje ruskih škola i stipendije ruskim sveučilištarcima. Prvi ruski emigranti koji su našli posao u Kraljevini SHS bili su pripadnici vojnih jedinica. Oni su sudjelovali u izgradnji putova, a jedan dio njih je bio zaposlen i u vojnim institucijama diljem Kraljevine SHS. Jedan dio izbjeglica namjestio se na školama, a namjestio se i veći broj pravoslavnih svećenika (budući da Kraljevina SHS nije imala dovoljno toga kadra). Svećenici su imali sreću, pa su odmah dobivali i državljanstvo. Ostali su se zapošljavali kao korespondenti, prevoditelji, vozači, komercijalisti, trgovački putnici… Prema izvještaju iz 1926. u Zagrebu je bilo 2137 ruskih izbjeglica, od kojih je 31 bio zaposlen u državnim ustanovama, 9 kod samoupravnih ustanova, 795 u privatnim poduzećima, a 26 bez posla. Preostali su bili studenti, članovi obitelji i ostalo. Stariji su se nadali povratku u Rusiju, no mlađi su bili svjesni da trebaju potražiti novo mjesto boravka. Stoga se kod njih vrlo rano javlja problem državljanstva. Prema Zakonu o državljanstvu koji je u Kraljevini SHS važio do 1928., strani državljani su mogli dobiti jugoslavensko državljanstvo ako su radili na poslovima od posebnog državnog značaja. Takvom su se mogućnošću  koristili uglavnom sveučilišni profesori, vojnici i svećenici. Od 1928. donesen je novi zakon koji je omogućivao lakše primanje u državljanstvo. Molbe su se podnosile u roku od 6 mjeseci nakon stupanja zakona na snagu i osobe koje su podnosile molbu morale su uz molbu priložiti potvrdu o dobrom vladanju, zatim da su sposobne izdržavati sebe i svoju obitelj i da im općina jamči prijem u zavičajnu svezu. Dobivanje državljanstva je omogućivalo dobivanje stalnog posla, budući da su stranci mogli biti zaposleni samo na određeno vrijeme.

Iako je većina emigranata našla svoj novi dom u Srbiji, u Hrvatskoj su se također s vremenom formirale enklave sunarodnjaka. Većina Rusa težila je velikim gradovima jer s njihovom naobrazbom bilo je lakše pronaći posao s obzirom da je srednja klasa uglavnom stigla „ponijeti“ u izbjeglištvo samo stečeno znanje i vještine. Oni, najspretniji, sjetili su se u zadnji čas uzeti sa sobom diplome i potvrde o završenom školovanju. Prema podacima iz 1922., među ruskim emigrantima bilo je 12,4 posto fakultetski obrazovanih, 61,5 posto sa završenom srednjom školom i 19,4 posto s osnovnom školom, a više od 60 posto ih je poznavalo još jedan strani jezik.

Najveći broj izbjeglica došao je u Kraljevinu SHS nakon tzv. „Krimske evakuacije“ – oko 20.000 osoba. Njihove prihvatne luke nalazile su se u Bakru, Dubrovniku i Boki Kotorskoj, gdje su se nalazili predstavnici Ruskog Crvenog križa, te predstavnici civilnih i vojnih vlasti. Za prihvat emigranata na tlu Hrvatske bio je opunomoćen Petar Bojarski, koji se nalazio u Zagrebu. Bojarski je, kod dolaska emigranata, imao gotov plan rasporeda za njihovo slanje u pojedina mjesta u državi, dok su željeznice pripremile određen broj vagona i vlakova kako bi se taj plan i ostvario

Većina emigranata koja je stigla u Bakar, bila je razmještena po Hrvatskoj, dok su oni iz Dubrovnika bili, preko Bosne, upućeni u Vojvodinu. Svaka pojedina grupa koja je stizala u neko mjesto bila je izolirana u jednu ili više zgrada, u kojima su morali ostati više tjedana bez prava na izlazak pod nadzorom liječnika. Nakon tako provedene karantene, veće grupe bile su razdvajane u manje, te slane u druga mjesta unutar istog ili susjednih srezova.

Poslove prihvata i smještaja emigranata koji su stizali u luku Bakar vodio je Petar Bojarski, koji je bio i povjerenik vladinog opunomoćenika za smještaj ruskih izbjeglica. Prilikom dolaska pojedinih brodova, Bojarski je osobno dolazio u Bakar, gdje je obavljao rasporede za transport emigranata u unutrašnjost zemlje. On je raspolagao i određenom novčanom svotom koju je dijelio emigrantima kod izdavanja osobnih isprava. Prema unaprijed dobivenim popisima mjesta u koje je trebao slati emigrante on je radio rasporede za transporte.

Prvi brod koji je stigao u Bakar bio je „Vladimir“, 12. prosinca 1920. godine, i na njemu je doputovao veliki broj vojnika, civila, žena i djece – ukupno 3.000 osoba.  Nakon iskrcavanja, osobe su bile smještene u prostorije jedne tvornice na obali te su, nakon toga, bile organizirane u veće grupe radi daljnjeg  transporta. Tako je u Crikvenicu bila poslana grupa od 200 osoba, u Novu Gradišku 250, u Jastrebarsko 30, Bjelovar 100, Veliku Goricu 40, Osijek i Đakovo 400, Varaždin 150, Suhopolje 103, Karlovac oko 50, Ogulin oko 100 itd.

Među tim grupama bila je formirana jedna grupa za Sisak i jedna za Topusko s velikim brojem emigranata. U Sisak je bilo poslano 200, a u Topusko 100 osoba. Te dvije grupe, u usporedbi s drugima, imale su znatan broj emigranata.  Iz tih sredina emigranti su bili raspoređivani ravnomjerno po okolnim mjestima.

Drugi veliki kontigent izbjeglica stigao je u Bakar 21. siječnja 1921. godine na brodu „Herson“ s oko 3.000 osoba. Cijeli taj transport vlakovima je bio upućen u Šabac, gdje su bili raspoređeni po drugim mjestima. Prema podacima tada je 60 osoba bilo poslano u Podravsku Slatinu, a 25 u Orahovicu.

Država je organizirala dolazak za više od 90% emigranata, a čitava akcija njihova prihvata bila je podijeljena u tri faze. U prvoj je, nakon diplomatskih pregovora donesena i službena odluka o njihovu prihvatu, 1919. godine. U drugoj fazi bio je organiziran prihvat u Kraljevini SHS, a u trećoj, bio je organiziran smještaj po raznim mjestima u samoj državi.

Veliku ulogu u pomaganju emigrantima imali su ruski predstavnici u Kraljevini SHS. To su bili veleposlanik, vojni ataše i vladin opunomoćenik za pitanje ruskih izbjeglica. Oni su bili spona između emigranata i ruske države, koja je u njihovim shvaćanjima još uvijek postojala. Ujedno su predstavljali zastupnike izbjeglica pred vlastima Kraljevine SHS, a predstavljali su i važan izvor informacija za vlasti te države.  Jedan od njihovih najvažnijih zadataka bio je praćenje kretanja ruskih izbjeglica, koji su obavljali kao činovnici ruske države. Svi emigranti morali su biti prijavljeni kod Vladinog opunomoćenika. Jedna od važnih stvari koje su provodili ruski predstavnici bilo je izdavanje različitih potvrda. Ta aktivnost bila je bitna jer je mnoštvo emigranata napustilo državu bez ikakvih dokumenata. Zbog toga je ruski veleposlanik Strandtman bio zadužen za izdavanje potvrda o identitetu, o obiteljskom, imovinskom i bračnom stanju, zanimanju, profesionalnim sposobnostima i o akademskim titulama. Predstavnici su ujedno zastupali interese emigranata u organizacijama koje je država formirala radi njihova prihvata i smještaja.

Ruski emigranti u  Hrvatskoj vidjeli su veću mogućnost kvalitetnijeg života u skladu s načinom života ruske zajednice, te veću mogućnost zapošljavanja. Veliki, razvijeni gradovi pružaju puno veće mogućnosti afirmacije i zadržavanja određenih kulturoloških obrazaca ponašanja. U većim sredinama nalazio se i veći broj osoba istoga porijekla koji su dijelili iste ili slične stavove, dok je njihov svakodnevni život imao tendenciju očuvanja nacionalne svijesti. Manje sredine u tom smislu pružale su i puno manje mogućnosti.

Točno vrijeme osnivanja Ruske kolonije u Zagrebu nije poznato, no prema podacima izbori su za odbore u Koloniji održani 18. rujna 1921. godine. Osim Ruskih kolonija postojao je i Ruski crveni križ koji je osnovan u Zagrebu 1921. godine. Ruski crveni križ se brinuo o dočekivanju izbjeglica s brodova te o njihovom evidentiranju. U nadležnosti Ruskog crvenog križa nalazila se i bolnica u Loboru koja je djelovala između 1921. i 1924. godine. Postojale su i organizacije Sivi Vuk (1921.), muzičko-literarno društvo, Savez ruskih studenata u Zagrebu (1921.), Ruski studentski demokratski klub u Zagrebu (1927.), Društvo Ruski dvoglavi orao (1922.), Ruska matica (1925.), Ruski klub (1925.), Ruska organizacija Nezavisni (1925.)Društvo za staranje o potrebama ruske srednje i niže škole (1925.), Pomoć ruskoj djeci prosvjetno i dobrotvorno društvo (1938.), Savez ruskih pisaca i novinara u Jugoslaviji (1925.), Ruski tenis klub (1927.), Ruski sportski klub (1928.), Ruski sport klub (1932.), Društvo ruskih pravnika – dramski studio (1929.), Društvo ruskih oficira artiljerije (1933.), Društvo Galipoljaca (Društvo oficira i vojnika Bijele armije koji su bili nakon evakuacije s Krima smješteni u Galipolju) (1923.), Društvo oficira Generalnog štaba, Društvo skrbi o duševnim potrebama pravoslavnim Rusa u Kraljevini SHS, Savez ruskih ratnih invalida, Liga Obera (Liga za borbu protiv III. internacionale), Savez nacionalne omladine, Društvo Marijinih sestara, Ruski sokol, Umjetnički zbor, Kozačka stanica, Savez ruskih oficira, Udruženje ruskih intelektualnih i manualnih radnika u Kraljevini Jugoslaviji (1932.), Udruženje Nikolaj Konstantinovič Roerich  (nazvano po slikaru Roerichu) (1935.), Društvo za pomoć ruskim studentima u Zagrebu (1935.), Udruženje fakultetski obrazovanih Rusa diplomiranih u Zagrebu (1937.), Ruski sveopći vojni savez (1924.), Nacionalni radni savez novog pokoljenja, Nacionalni radni savez.  Sva ova društva bila su objedinjena u Savez ujedinjenih ruskih društvenih organizacija Savske Banovine koji je osnovan 1932. godine.

Među izbjeglicama iz Rusije jedan veliki broj činila su djeca i mladež te studenti koji su započeli studij. U ponekim slučajevima evakuirani su čitavi razredi s nastavnim osobljem. Školska nastava počela se realizirati već na brodovima, a nakon iskrcavanja nastava je također vrlo brzo organizirana. U Zagrebu je ideja o ruskoj gimnaziji pokrenuta 1921. i ustanova je trebala brojati 39 učenika (21 djevojka i 18 dječaka). Za smještaj gimnazije predlagao se Zavod za odgoj gluhonijeme djece, ali je škola konačno smještena na Trgu 28. listopada (kasnije je smještaj gimnazije bio u Medulićevoj). Kao nastavni predmet uveden je i hrvatski jezik, a nastava je prilagođena programu realnih gimnazija u Hrvatskoj iako se još uvijek vrši prema programu ruskih gimnazija. Nakon završene gimnazije polagala se matura. Ruska je gimnazija radila do 1927., a tada je ukinuta.

Ruska osnovna škola u Zagrebu osnovana je 1926., a nastavila je s radom i nakon ukidanja gimnazije do 1932. godine. O naobrazbi ruske djece nastavilo se od tada brinuti Društvo za staranje o potrebama ruske srednje i niže škole, a od 1938. Društvo za Pomoć ruskoj djeci. Emigranti iz Rusije koji su se našli u Zagrebu bili su smješteni isprva u zgradi bivšeg rodilišta u Ilici i u zgradama bivše Rudolfove vojarne na današnjem Trgu Francuske republike.

Impresivna je brojka od oko 400 diplomiranih studenata podrijetlom iz Rusije na zagrebačkom Sveučilištu u razdoblju između 1922. i 1955. godine.

Na zagrebačkom Mirogoju sahranjivani su ruski emigranti, a u njihovu čast je podignuta i ruska spomen-kapelica 1928. godine posvećena Svetom Voskreseniju Hristovom. Na zidovima kapelice postavljene su mramorne ploče na kojima su u početku bila uklesana imena onih čiji nam grobovi nisu sačuvani, a poslije i onih koji su veći dio života proveli u Zagrebu, ali su iz raznoraznih razloga umrli u inozemstvu.

U vrijeme NDH Ruska kolonija kao organizacija postaje važnija i na području čitave NDH postoji oko 40 Ruskih kolonija s oko 5400 članova. Iako je veliki broj Rusa u međuratnom periodu dobio jugoslavensko državljanstvo, budući da su bili pravoslavne vjeroispovijesti, nakon uspostave NDH oni gube posao. Međutim, već početkom kolovoza 1941. godine  uslijedila je uputa prema kojoj se od hapšenja ili gubljenja posla izuzima žiteljstvo rumunjskog, makedonskog (bugarskog), ruskog i ukrajinskog porijekla kao i oni Crnogorci, koji se nisu ogriješili o interese hrvatskog naroda…, a potvrdu o lojalnosti izdavala je, kad je riječ o Rusima, Ruska kolonija odnosno Predstavništvo ruske emigracije u Zagrebu. To je po svršetku rata bilo razlogom što su Ruske kolonije i Predstavništvo ruske emigracije u Zagrebu smatrane za fašističke organizacije koje su djelovale protiv SSSR-a. Međutim, najveći broj ruskih emigranata nije podržavao ustaški režim. Jedan dio njih bio je mobiliziran u domobransku vojsku, a samo jedan mali broj emigranata iz Rusije je pristupio ustaškom pokretu. Stanovit broj emigranata je pristupio narodnooslobodilačkoj borbi, a jedan se dio odlučio za odlazak na rad u Njemačku, otkuda su se željeli lakše domoći oslobođenih krajeva Rusije (što im uglavnom nije uspijevalo).

Od političkih organizacija treba navesti Nacionalno ujedinjenje u Zagrebu osnovano 1941. godine u vrijeme NDH i Ruski nacionalni i socijalni pokret. U vrijeme NDH djelovala su još neka društva, a među njima Ruski opće-vojnički savez koji je prikupljao emigrante Ruse u tzv. Ruski zaštitni korpus koji je trebao biti upućen na bojište u Rusiju. Unatoč uvjeravanjima svega je 300 osoba s područja NDH otišlo u tu formaciju. Ovaj savez je izdavao i glasilo Svodki koje je izlazilo između 1941. i 1945., a u kojem su donašane vijesti iz Rusije i sa tamošnjih frontova. Nakon svibnja 1945. prestala su djelovati sva društva i udruženja nekadašnjih emigranata iz Rusije na području čitave Jugoslavije.  

Mnogi od ruskih znanstvenika zaposlili su se na zagrebačkim fakultetima. Među najpoznatijima su dr. Sergej Saltikov, osnivač Zavoda za opću patologiju i patološku anatomiju, kemičar Ivan Plotnikov, utemeljitelj Zavoda za fiziku i fizikalnu kemiju, Niktopolion Černozubov, voditelj Epidemiološkog odsjeka u Higijenskom zavodu, te Boris Apsen, prvi doktor geodetskih znanosti Sveučilišta u Zagrebu.
Umjetnici su se također dobro snašli: zagrebačkim teatrom, govorilo se, vlada "dinastija Froman", slikar Pavao Froman, njegova sestra balerina Margareta, te braća plesači Maksimilijan i Valentin. Zoja Petrovna Dumenjić Nepanina jedna je od najznačajnijih zagrebačkih arhitektica, koja je, među ostalim, projektirala i splitsku bolincu "Firule". Valja spomenuti i profesore Abakumova, Andrejeva, Baranova, Cernovikova, redatelja Vereščagina, snimatelja Gerasimova, majstora stripa Golovčenka, slikare Antipova i Hanzena, književnicu Aleksander-Kunjinu...

Uz Zagreb, gdje se objedinila velika ruska zajednica, u takvim gradovima kao Dubrovnik, Split, Rijeka,Varaždin, Sisak veliki broj ruskih emigranata bio je okupljen u zajednice.

Već 1919. ruske izbjeglice koje napuštaju Odesu "s urednim putnim ispravama i znatnim novčanim sredstvima" nastanile su se u Dubrovniku. Još nekoliko valova izbjeglica dolazi u grad. Godine 1920. željeznicom stiže 30 do 40 bjeloemigrantskih obitelji, dio njih ostaje u Dubrovniku, te osniva prvu "Rusku koloniju", najstariju u Hrvatskoj. Ruska kolonija bila je službena ustanova koja je imala cilj pomoći vlastima zemlje u vođenju evidencije o ruskim emigrantima. Imala je samostalnu upravu a potpadala je pod nadzor mjesnih vlasti. U Dubrovniku je osnovan i "Ruski dom" koji se brinuo o kulturnom životu Rusa u kojem je postojalo prihvatilište za materijalno nezbrinute, menza i dvorana za skupove.

Rusi su ostavili svoj trag u Dubrovniku. U početku svoje djelatnosti Ruska kolonija imala je svoju diletantsku kazališnu trupu i priređivala je književne večeri. Kazalište je prikazivalo komade ruskih pisaca a na književnim večerima čitana su djela ruskih pisaca o kojima se zatim diskutiralo. Odmah po stvaranju kolonije osnovana je i knjižnica, u koju su svi emigranti predali svoje knjige i koja je tada brojala oko 3 000 knjiga. Djelovala je i spomenuta menza, zubarska radionica samo za Ruse i Ruska crkva ali bez ruskog svećenika. Bibliotekar M. Černikin, crkvenjak, vodio je i zbor u pravoslavnoj crkvi.

U Splitu je već 1919. osnovan Ruskij kružok sa ciljem njegovanja materinskog jezika i domovinske umjetnosti, a u sljedeće dvije godine stiglo je još izbjeglica iz Rusije. Odbor za pomoć izbjeglicama smješten je u hotelu "Troccoli" na Pjaci, a državne vlasti zahtijevale su da se prognanike ne zakida u dnevnicama i plaćama prilikom zapošljavanja. Predsjednik Odbora bio je knez Oboljenski, a okupljao je i niz uglednih splitskih građana.
Rusi su se u Splitu otvarali škole ruskog jezika i književnosti, mnogi su nadničarili, nastupali u teatru ili po hotelskim terasama, a bilo je i boljestojećih, poput inženjera Kazanjeckog koji je postao direktor poduzeća za boje "Duga". U gradu je djelovao i dr. Viktor Ostrovidov, specijalist za živčane bolesti, pa slikar i gimnazijski profesor Hipolit Majkovski...

U Sinju se nalazila elitna skupina monarhističke vojske, kubanski kozaci. Ujutro bi ih budio trubač uz dizanje zastave, često su nastupali izvodeći svoje poznate plesove, a na rad su išli postrojeni, hranili su se zajedno i živjeli su u svojevrsnoj komuni.

O velikoj zajednici izbjeglica iz Rusije u Crikvenici svjedoči Ruska pravoslavna crkva izgrađena 1924. godine na inicijativu Rusa, a posvećena je sv. Nikoli. Crkva je sagrađena u stilu ruskog crkvenog graditeljstva, a uz nju je podignut i zvonik. Povijest Rusa u Hrvatskoj počinje 1920. godine kada u luku došao brod sa 3000 ruskih izbjeglica od kojih 200 je došlo u Crikvenicu gdje do danas žive potomci četiriju obitelji donskih kozaka.

Prvi podatak o postojanju organizirane skupine ruskih izbjeglica u Sisku nalazi se u novinama „Sisački glas“ br. 6, od 6. veljače 1921. godine.  Preko novinske arhive može se pratiti stanje unutar zajednice koja je oformila svoja tijela. Iako nisu imali dovoljno sredstava za život, pokušavali su si pomoći putem otvaranja kase uzajamne pomoći i dobrotvornih koncerata, što potvrđuje i  njihova aktivnost unutar gradskog društvenog života. Ttijekom 1921. i 1922. godine održano ukupno 3 koncerta i 2 cabaret-a, organizirana je „Ruska večer“ u svratištu „Veliki Kaptol“.  To pokazuje kako su ruski emigranti, unatoč teškim životnim uvjetima, putem ovakvih manifestacija nastojali pokazati kako su sposobni za preživljavanje u novoj sredini, te očuvati svoju tradiciju i kulturu. Ujedno su time poboljšali i upotpunili kulturni život samog grada.

Osim toga, mala ruska zajednica u Sisku nije se držala samo okvira grada već je uspostavila i održavala odnose s drugim Rusima u državi, pogotovo onima iz grada Zagreba. Emigranti nisu djelovali samo kao skupina, već su se javljali i kao pojedinci, koji su samostalno pokušavali ostvariti egzistenciju. U tadašnjim novinama nalazilo se nekoliko oglasa iz kojih možemo dobiti važne informacije o tim osobama. Većinom su to pojedinci koji traže posao, te pri tome navode svoje kvalifikacije. Paul Popov u oglas stavlja podatak kako govori njemački i francuski jezik, te razumije hrvatski. On je želio raditi u nekoj tvornici ili podučavati francuski jezik. Elizabeta Nikolajevna Muravjeva bila je učiteljica francuskog jezika, te je davala instrukcije. Kao dodatnu kvalifikaciju navodi da je bila nekoliko godina u Parizu.  

Interesantan je oglas koji daje Aleksandar Zozulja koji navodi kako je bio upravitelj „Cinko- grafične tvornice“ u Moskvi i zastupnik moskovske „Manufakturne tvornice“. U oglasu se predstavio kao „posvema vješt manufakturnom i bankovnom poslu kao i svim kontuarskim radnjama te pisanju na stroju“, te je tražio „mjesto bilo za blagajnika, trgovačkog manufakturnog pomoćnika, pazitelja kod radnje ili kakav drugi posao.“ Još je napomenuo i da „može otputovati“.  

Ako uzmemo u obzir sve spomenuto  možemo vidjeti kako među sisačkim Rusima postoji širok spektar zanimanja. Međutim, bili oni glazbenici koji su zabavljali goste po kavanama i svratištima, osobe koje su podučavale francuski jezik, inženjeri, hrvači i nogometaši, liječnici ..., svima im, kao i Rusima diljem cijele Hrvatske, je bilo zajedničko da su se na razne načine borili za svoj opstanak te svoje sudbine nisu ispuštali iz ruku. Oni su u novoj sredini djelovali tako da su se postepeno prilagođavali društvu u kojem su se nalazili.

U svojoj doktorskoj disertaciji „Ruski emigranti u Sisku između dva svjetska rata“ Vladko Čakširan opisuje kako su bile organizirane ruske kolonije u Hrvatskoj.

Ruske izbjeglice su nakon dolaska u Kraljevinu SHS bile raspoređene diljem države po gradovima, manjim mjestima i selima. Na tim područjima Rusi su počeli formirati svoje zajednice koje su se nazivale kolonije. Njihov glavni cilj bio je da sve izbjeglice obuhvate jedinstvenom organizacijom koja će voditi evidenciju o izbjeglicama i održavati vezu s vlastima. Organiziranje u kolonijama imalo je još jednu funkciju – olakšavanje kontrole policijskim vlastima nad njihovim kretanjem i djelatnošću. Predsjednik ili tajnik svake kolonije bio je u neposrednoj vezi s lokalnim vlastima i na taj način omogućavao kvalitetnu suradnju između njih. Vlasti su nastojale ostvariti takav način kontrole nad kolonijama i zbog borbe protiv komunizma, jer se pretpostavljalo da se među Rusima nalaze komunistički špijuni i agitatori. Prema uredbi o osnivanju ruskih kolonija, koje je izdalo Ministarstvo unutarnjih poslova odmah nakon doseljenja izbjeglica, kolonije su se mogle organizirati u mjestu boravka na čelu s predsjednikom uprave ili, ako je kolonija bila manja od 25 osoba, s jednim predstavnikom. Prema uredbi, kolonije su definirane kao humanitarne organizacije koje su imale za cilj „da ruskim izbjeglicama, po mogućnosti obezbjede materijalno blagostanje pomoću uzajamnog potpomaganja, održavanja u njihovoj sredini reda i dostojanstva, a također i vođenje evidencije članova Kolonije radi uredne veze s vlastima“.

Hrvatsko – Slavonsko – Dalmatinska Zemaljska vlada, 1921. godine, izdala je upute lokalnim vlastima da u svakom mjestu gdje žive izbjeglice „viđeniji između njih“ preuzmu brigu i nadzor nad svojim sunarodnjacima. Time je bio učvršćen položaj odbora kolonije, odnosno njezinog predsjednika i tajnika. Sav posao oko kontrole dokumenata prilikom davanja podataka, kao i mišljenja i izdavanja dozvola za boravak i rad, obavljali su predsjednici ili tajnici.  Funkcioniranje kolonija bilo je povjereno njihovim upravama. One su upravljale emigrantima, imale su zadatak da organiziraju njihov život, te su bivale istinskim posrednicima između jugoslavenskih vlasti i emigrantskih organizacija.   Lokalne vlasti nisu izdavale nikakve isprave ako prije toga nisu imali potvrdu od uprave kolonije. Uprave su imale zadatak ocjenjivanja materijalnog stanja emigranata, te su davale potvrde o potrebnoj pomoći, što je još više povećavalo njihovu moć u lokalnoj sredini.

Kontrolu nad radom kolonija i njihovih uprava imali su delegati za zaštitu interesa ruskih emigranata koji su bili u izravnoj vezi s vlastima. Oni su mogli smjenjivati članove uprava kolonija i njihove predsjednike i tajnike. Čvrsta kontrola nad njihovim radom omogućavala im je nametanje određenih političkih obrazaca koji su bili zastupljeni među emigrantima u državi. Te obrasce karakterizirao je konzervativizam i monarhizam. Zbog toga su uprave kolonija bile u rukama onih koji su zastupali takve ideje. To su većinom bili stariji emigranti, bivši carski činovnici ili vojni časnici. Uprave kolonija priređivale su razne proslave u kojima je veličana carska dinastija, te potican duh monarhizma. Ujedno su donosile razne rezolucije o pojedinim problemima ruske emigracije, prikupljale novac za emigrantske fondove itd.

Novčana sredstva kolonija dobivana su s više strana, posebice od novčanih priloga prikupljenih kod članstva kolonije, pri čemu je visina iznosa bila dogovarana na glavnoj skupštini kolonije. Čini se da je uobičajena svota bila 5 do 10 dinara mjesečno. Blagajne kolonija punile su se i od zarada sa zabava, koncerata i drugih manifestacija koje su organizirale kolonije. Kolonije su ujedno dobivale novac i od Državne komisije koji je služio za isplaćivanje pomoći u različite svrhe. Iz tih prihoda kolonija je podmirivala i određene troškove, te plaćala tajnika, dok ostali članovi uprave nisu bili plaćeni za svoj rad.

Kolonije su davale potpore svojim članovima koji su duže vrijeme bili bez posla, te se nisu mogli brinuti o sebi. U određenim slučajevima svojim su članovima plaćale liječnike, lijekove i bolničke troškove, zatim podmirivale troškove za školovanje djece, pružale pomoć u hrani emigrantima u prolaz itd. U kolonijama su bile organizirane i kase uzajamne pomoći, iz koje su emigranti, u slučaju potrebe, dobivali manje beskamatne kredite.

U njima je bio jak i kulturni i društveni rad. Niz kolonija imalo je svoje biblioteke s knjigama na ruskom jeziku. Članovi su organizirali predavanja o ruskoj povijesti, književnosti, stvarane su grupe za podučavanje matematike, stranih jezika i drugih školskih predmeta. Osnivani su zborovi, glumačke grupe, manji orkestri …

U ovom kratkom prikazu pokušali smo generalizirati dolazak prvog velikog vala ruskih emigranata iz bolševičke Rusije nakon krvave revolucije i kako su se snašle u novoj domovini, za koju su mislili da bit će samo privremeno sklonište.

Dolje bit će navedena bibliografija radova iz kojih je materijal uzet i gdje se može više i detaljnije pročitati o ovoj temi.

U nastavku želimo spomenuti najistaknutijih Rusa koji su ostavili svoj neizbrisiv trag u hrvatskoj kulturi i znanosti.

Nikolaj Abakumov, geodet (Ljgov/ Rusija 1882 — Groznyj/ Rusija1965). U Jugoslaviju dolazi početkom 1921. i zapošljava se u Vojno-geografskom institutu u Beogradu. Bio je član odbora Generalne direkcije katastra 1924, kada je kod nas njegovim zalaganjem za katastralni premjer usvojena Gauss-Krügerova projekcija. God. 1927. izabran je za redovitog profesora na Geodetskom odjelu Tehničkog fakulteta u Zagrebu i tu je do potkraj 1950. predavao višu geodeziju, astronomiju i kartografiju, a od 1942. i fotogrametriju. Bio je predstojnik Katedre za višu geodeziju, prvi predstojnik Astronomskog zavoda, osnovanog njegovim zalaganjem 1937, i dopisni član JAZU od 1948. Od travnja 1951. boravi u SSSR-u; najprije živi u Taškentu, a zatim odlazi u Groznyj. Bavio se znanstvenim istraživanjima iz područja više geodezije i pozicijske astronomije. Prema njegovim stručnim uputama izgrađen je 1937. i opremljen astronomski paviljon u Maksimiru.

 

Maksim Agapov-Taganskij pedagog, osnivač pokreta ruskih izviđača u Kraljevini SHS. (Moskva, 1980. – Beograd, 1973.). U Kraljevinu SHS došao je 1921. g. Odmah je organizirao tim ruskih izviđača u Ogulinu. Autor knjige „Ideološke temelje pokreta izviđača“.  Na njegovu inicijativu 1922. Godine osnovan je Sveslavenski savez izviđača prvi i jedini kongres kojeg je organiziran u Pragu 1931. Krajem 1920-h godina Agapov-Taganskij dobije ponudu preseliti se u Beograd gdje dobiva mogućnost osnovati psihometrički institut i postati njegov ravnatelj.
Irina Aleksander-Kunjina, spisateljica i prevodilac (Sankt-Peterburg, 1903 – Ženeva, 2002). U previranjima građanskog rata dolazi u Jugoslaviju. Godina 1926–1938. u njezinim salonima okupljali su se zagrebački književnici i umjetnici. Do 1930. bila je član  Saveza sovjetskih književnika, a od 1941. Društva novinara Jugoslavije. Objavljivala je na ruskom; francuskom, engleskom i hrvatskom jeziku. Za boravka u Zagrebu člancima (o umjetnosti i grupi »Zemlja«, o M. Gorkom, J. I. Zamjatinu), prozom (novele Trojica, Pikolo) i prijevodima (N. N. Nikitin, A. N. Tolstoj, A. A. Blok) surađivala je u listovima: Obzor (1928, 1930), Vijenac (1928), Književnik (1930, 1932–1937), Socijalna misao (1933). Napisala je biografsku dramu Puškin koja je izvedena u Zagrebu 1936. Prevela je više slikovnica i knjiga za djecu (Dogodovštine pudla, Prtljaga, pošta, meštar i rastrešenjak S. J. Maršaka i dr.), a važniji joj je prijevod romana J. I. Zamjatina Tamo gdje je vrag rekao laku noć (Split 1931) i poeme Dvanaestorica A. Bloka (Književnik 1935, 7–8). Napisala je predgovor knjizi N. N. Nikitina Zločin Kirika Ruđenka (Zagreb 1932). Roman na ruskom Tol’ko fakty, sir (1933) sadrži opise jugoslavenskih krajeva i ljudi, jer se jednim dijelom odigrava u Boki kotorskoj, Herceg-Novom, Zagrebu, Sarajevu i Zemunu. U ruskoj i bečkoj štampi pisala je o hrvatskom slikarstvu.
Vasilij Andrejev, inženjer geodezije i građevinarstva (Nižne-Čirsk/ Rusija 1904 – Zagreb 1988). Diplomirao geodeziju 1929., a građevinarstvo 1934. na Tehničkom fakultetu u Zagrebu, gdje je doktorirao 1952. Na istom je fakultetu postao docent 1948., redoviti profesor 1957., bio dekan 1964–66. Predavao je i u Sarajevu, Banjoj Luci i Splitu. Znanstveno i stručno bavio se mehanikom konstrukcija, autor je udžbenika Mehanika, 1. Statika (1961), Mehanika, 2. Kinematika (1971), Mehanika, 3. Dinamika (1973).


Boris Apsen, inženjer geodezije, pravnik, ekonomist (Moskva, 1894 – Zagreb, 1980). Emigrirao 1920. u Jugoslaviju. Na Geodetsko-kulturno-inženjerskom odjelu Tehničkoga fakulteta u Zagrebu diplomirao 1931. Zahvaljujući izvrsnomu znanju matematike 1931. postaje asistent iz matematike na Tehničkom fakultetu, a 1935. izabran je i za nastavnika iz geodezije na Građevinskom, kulturno-tehničkom i geodetskom odsjeku. Godine 1942. promoviran je za prvoga doktora geodetskih znanosti Sveučilišta u Zagrebu. Na Geodetskoj srednjoj tehničkoj školi bio je profesor matematike od 1947. do umirovljenja. Napisao je nekoliko desetina zbirki zadataka iz matematike koje dugi niz godina koriste naraštaji studenata, kao što Repetitorij više matematike I. i II.

Portret Vasilija Antipova. Albert Gruber, 1940.

 

Vasilij  Antipov, slikar (Sankr-Peterburg, 1889. – Slavonski brod, 1968.) Pohađao je najstariju umjetničku školu „Školu imperatorskog društva pokroviteljstva umjetnosti“. Za vrijeme I svjetskog rata služio je u vojsci, za vrijeme revolucije bio je u redovima Bijele garde, a zatim, kao izbjeglica, 1921. godine našao se u Beogradu. Najprije je radio kao fizički radnik, a poslije je crtao reklame za beogradska kina. U vrijeme ekonomske krize Antipov se pridružio glumačkoj družini kao scenograf, a nakon njezinog raspada odlučio je ostati u Slavonskom Brodu gdje je došao u kontakt s Julijem Hoffmanom, numizmatičarom, arheologom-amaterom i osnivačem brodskog muzeja. Od tada je muzej postao njegov stan i radno mjesto. Osim slika za potrebe muzeja, slikao je prema narudžbi sugrađana, radio je scenografije za kazališne amatere, plakate za vatrogasce i sportske klubove. Nakon završetka II. svjetskog rata, koji je proveo dajući veliki doprinos Narodno oslobodilačkoj borbi, vratio se u Brod, u muzej gdje je postavljen za kustosa.

Aleksej Belousov, pravnik, kazališni redatelj (Taganrog, 1895. – Samobor, 1975). U Kraljevinu SHS došao je 1921. godine. Pravni fakultet Zagrebačkog sveučilišta završio je 1926. Nakon što je položio državni ispit radio je u Virovitici. Od 1943. godine aktivno surađuje s narodnooslobodilačkim pokretom, radi kao prevoditelj u štabu korpusa. U Virovitici 1945. godine organizirao je amatersko kazalište, koje je 1948. dobilo status profesionalnog.
Eugen Cerkovnikov,  kemičar (Kamenskaja, 1904 – Rijeka, 1985). Diplomirao kemiju 1929. na Tehničkom fakultetu u Zagrebu, doktorirao 1938. kod V. Preloga. God. 1938–47. radio u tvornici Kaštel (danas Pliva). Na Farmaceutskom fakultetu u Zagrebu utemeljio Zavod za organsku kemiju, redoviti profesor postao 1956. God. 1957. prešao na novoutemeljeni Medicinski fakultet u Rijeci, gdje je osnovao Zavod za kemiju i biokemiju. Istraživao i metode regeneracije i zaštite od ionizirajućega zračenja. Bio je autor mnogih udžbenika iz organske kemije i biokemije. Jedan od osnivača i 1958–74. predsjednik Hrvatskoga kemijskog društva.
Konstantin Čalyšev,  inženjer građevinarstva (Kupjansk /Rusija, 1888 – Zagreb, 1970). Znanstvenik i sveučilišni profesor, pisac iz područja graditeljstva. Diplomirao u Kijevu 1911., a doktorirao u Zagrebu 1922. Radio je na Tehničkom fakultetu u Zagrebu, gdje je 1930. postao redoviti profesor i predavao predmet otpornost materijala. Bavio se znanstvenim radom iz područja graditeljske statike, nauke o čvrstoći i elastičnosti. Objavio mnoge stručne i znanstvene radove te monografiju Metode postepenih približavanja kod proračunavanja više puta statički neodređenih sistema (1938). Na Tehničkom fakultetu u Zagrebu osnovao Zavod za ispitivanje materijala.
Niktopolion Černozubov,  epidemiolog (Nižnij Novgorod, 1890 — Beograd, 1967). Došao u Kraljevinu SHS 1921. g,  te 1922–30. radio u Novom Pazaru kao voditelj Stalne bakteriološke stanice, poslije kao upravitelj Doma narodnog zdravlja, baveći se napose suzbijanjem malarije i škrleta. Kraće vrijeme bio voditelj bakteriološkog odjela Doma narodnog zdravlja u Osijeku, a zatim 1931–43. voditelj epidemiološkog odsjeka u Higijenskom zavodu sa Školom narodnog zdravlja u Zagrebu. Razvivši aktivan rad na terenu, istaknuo se kao organizator protuepidemiološke službe u Hrvatskoj. Privukao pozornost inozemnih stručnjaka sudjelovanjem u međunarodnim anketama Higijenske sekcije Lige naroda o preventivnoj borbi protiv tifusa i paratifusa, u seoskim krajevima te osnovao Centar za identifikaciju i proučavanje salmonela. U svibnju 1943. odlazi u partizane te je od lipnja 1943. do ljeta 1944. pročelnik Zdravstvenog odjela ZAVNOH-a (organizirao rad civilnog saniteta), a zatim neko vrijeme savjetnik za epidemiologiju u Sanitetskom odjeljenju Glavnog štaba NOV i PO Hrvatske. U rujnu 1944. postaje načelnikom Epidemiološkog odsjeka Vrhovnog štaba NOV i PO Jugoslavije, pa je do 1952. glavni epidemiolog JNA te načelnik Higijenskog zavoda Vojnomedicinske akademije u Beogradu.
Zoja Dumengjić, arhitektica (Odesa, 1904 – Zagreb, 2000). Studij arhitekture završila u Zagrebu 1927 (E. Šen, H. Ehrlich). Projektirala uglavnom bolnice, zdravstvene i školske ustanove. Važnije građevine: Škola sestara pomoćnica (medicinskih sestara) u Mlinarskoj ulici u Zagrebu (1938), opće bolnice u Splitu (1951–75) i Ogulinu (1975), domovi zdravlja u Zagrebu (Črnomerec, 1953., Trnje, 1953. i Medveščak, 1960) te Srednja medicinska škola u Karlovcu (1975). Dobila je Nagradu »Vladimir Nazor« za životno djelo (1995).

Nikolaj Fedorov, teatrolog, novinar i publicist (Odesa, 1892 — nepoznato). Za I. svjetskog rata završio je vojnu topničku akademiju, 1918. pridružio se protuboljševičkoj ruskoj dobrovoljačkoj vojsci i nakon njezina sloma emigrirao. Od 1921. živi u Zagrebu; zapošljava se kao činovnik, a poslije radi kao književnik i novinar. Od 1941. do zabrane objavljivanja u travnju 1943. bio član uredništva Hrvatskog naroda., a u rujnu 1944. godine zatražio dopuštenje da s rođacima iseli u Njemačku. U zagrebačkoj periodici pisao o ruskim emigrantskim i domovinskim (sovjetskim) književnim i kazališnim temama u časopisima  Jugoslavenska njiva, Kritika, Vijenac, Nova Evropa, Hrvatska revija, Omladina, Komedija i dr. Sa D. Gržemalom osnovao je 1932. Ruski dramski studio u Zagrebu, kojemu je bio umjetnički voditelj, dramaturg i redatelj. Zajedno sa T. Strozzijem dramatizirao je za hrvatsko kazalište romane Idiot F. M. Dostojevskoga i Gospoda Golovjevi M. Saltikova (N. Ščedrin). S ruskoga je na hrvatski preveo Škvarkinovu komediju Tuđe dijete, Bulgakovljevu Novi dom i Surgučevljevu Sentimentalni dan. Zajedno s J. Badalićem sastavio je i predgovorom popratio antologiju Ruska lirika od Puškina do naših dana (Zagreb 1939). Bio je glavni urednik te član glavnog uredništva izdanja Suvremeni ruski pisci te suradnik Hrvatske enciklopedije, 1–5.
Margarita Froman, balerina, pedagog, operni redatelj i koreograf (Moskva,1896 — Boston, 1970). Po završetku kazališne Baletne škole u Moskvi, od 1909. solistica Boljšog teatra Kao solistica trupe Ruski baleti S. Djagiljeva gostuje 1914. u zapadnoj Europi i SAD te u paru s V. Nižinskim pleše u baletima M. Fokina Spectre de la Rose (C. M. Weber) i Les Sylphides (F. Chopin). God. 1918. napušta Rusiju i nakon angažmana u Jalti, Carigradu, Sofiji i Beogradu dolazi na poč. 1921. u Zagreb. U zagrebačkom je kazalištu najprije gostovala s bratom Maksimilijanom i nekolicinom članova baletnog ansambla iz Moskve, no već 1921. godine postaje stalnom članicom — primabalerinom HNK. Usporedo je započela s koreografskim, redateljskim te pedagoškim radom pa je sljedećih tridesetak godina baletne umjetnosti u HNK obilježeno njezinom djelatnošću. Došavši kao baletna umjetnica odgojena u vrhunskoj ruskoj školi i već afirmirana na svjetskim scenama, hrvatskoj javnosti predstavila dotad posve nepoznat i nov baletni repertoar u kojemu je kao primabalerina redovito plesala glavne uloge. Prenoseći na zagrebačku pozornicu Fokinove koreografije prikazala je vrhunske umjetničke dosege ruskog baleta s početka stoljeća. Istodobno je, primjenjujući glazbu ruskih skladatelja za svoja koreografska ostvarenja, dala primjere i poticaje našim skladateljima da se okušaju u stvaranju baletne glazbe s osloncem na folklorno nasljeđe. U Hrvatskoj, zbog obrazovanja na najboljim tradicijama ruskoga klasičnog baleta i osobitoga umjetničkog temperamenta postala nezaobilaznim autoritetom i osobnošću povijesnog značenja. Njezinim dolaskom na čelo baleta HNK ta se grana scenske umjetnosti utemeljuje na klasičnim osnovama i strukovno organizira. Stvarajući baletni repertoar postavila je na scenu najznačajnije balete klasične i novije svjetske baletne literature te izvorna ostvarenja velikih baletnih majstora na glazbu poznatih skladatelja različitih stilskih razdoblja. Povrh toga je koreografijama baleta hrvatskih skladatelja dala temelje hrvatskom baletnom stvaralaštvu. U njezinu baletnom studiju u Zagrebu školovali su se mnogi naraštaji hrvatskih baletnih umjetnika — Mia Čorak-Slavenska, Ana Roje, Z. Pintar, Zlata Lanović, Milana Broš, Sonja Kastl i dr.
Pavel Froman, scenograf i kostimograf (Moskva,1894 — Zagreb, 1940). Studirao slikarstvo na Moskovskoj školi slikarstva, kiparstva i arhitekture. Od 1921. do smrti stalni scenograf i slikar izvođač u HNK u Zagrebu. Na zagrebačku scenu donosi rusku scenografsku školu, poglavito stil L. Baksta. Autor je inscenacija i kostima za dvije dramske (G. Bernard, Cezar i Kleopatra, 1922; L. N. Tolstoj, Moć tmine, 1939) i tridesetak glazbenih predstava, većinom iz ruskog repertoara. Inscenacije su mu dekorativne i dotjerane, primjenjuje elemente ruskog i orijentalnog folklora te u početku prigušeni a od kraja 1920-ih raskošni kolorit.  Jedan je od nositelja zagrebačkoga scenskog slikarstva između dva rata.

Aleksej Ganzen, slikar (Odessa, 1876. – Dubrovnik, 1937.) Učio slikarstvo kod svog djeda Ivana Konstantinoviča Ajvazovskog. Studije slikarstva nastavio u Münchenu,  Berlinu (kod prof . Saltzmanna ) i u Dresdenu (prof. Bracht) . U Parizu je radio pod vodjstvom Tonya Roberta Fleurya i Julesa Lefevrea.  Izlagao u Parizu 1901. do 1912 . u salonu de s Artiste s Francais, gdje je nagradjen sa nekoliko odlikovanja . Član društava: Societe international e de s Aquarellistes, Societe des Graveursen noir, Imperatorskoe obščestvo akvarelistov, Missarovskije ponjedjeljnjiki, Vessennija akademičeskija vystavki. Njegove uljane slike i akvarele kupovala je Francuska Republika (Palais de 1' Elysee , zatim muzeji u Brestu, Marselju, Toulonu i.t.d.), Chicagu, Brooklynu, New-Yorku i Buenos Airesu. U Rusiji se nalaze njegovi radovi u Zimskom dvorcu, pomorskom ministarstvu i u sevastopolskom kadetskom zboru. Ganzen je službovao u ministarstvu ruske ratne mornarice kao slikar od 1910., a  1920. Godine emigrirao je s obitelji iz Rusije i došao je tadašnju Kraljevinu SHS. Prvu samostalnu izložbu imao je u Zagrebu, gdje živi do marta 1920., posle čega se seli u Dubrovnik. Samostalno izlagao u Parizu, Pragu, Beogradu, Rimu, Bukureštu, Rio de Janeiru, Buenos Airesu, Berlinu...
Sergej Golovčenko, karikaturist i pisac (Irkutsk/ Rusija 1898. - Zagreb, 1937.), studirao u Zagrebu u isto vrijeme kad i Andrija Maurović (Sergej je bio 3 godine stariji), te su obojica napustili Akademiju (tada Kraljevsku akademiju za umjetnost i umjetnički obrt) iz istog razloga, studenti nisu smjeli zarađivati izvan Akademije (dok su profesori na Akademiji to smjeli). Radi kao vodeći karikaturista u humorističkom listu „Kopriva“ za koji je izradio nekoliko stotina stripova „Maks i Maksić (1925.-1934.), te više od tri tisuće karikatura, a česta tema mu je tadašnji rektor Akademije Ivan Meštrović. Njegove karikature su se našle na stranicama takvih popularnih europskih izdanja kao „Fofaro“, „The Patriot“, „Humor“. U posljednjoj godini života (umro je u 39. godini) započeo je novu seriju stripova „U zoološkom vrtu“ koju je potpisivao pseudonimom „S. Mironović“.
 Grigorij Jelatancev, liječnik (Manyčenskaja/ Rusija, 1895. – Zagreb, 1988). Godine 1916, mobiliziran je i poslan na frontu (zapadna Ukrajina). Po završetku rata nastavio je studij ali je ubrzo ponovno mobiliziran u armiju generala Denikina. Evakuiran iz luke Feodosije, te s jednim transportom emigranata dolazi u Beograd, u svibnju 1920. Upisao je 1923. medicinski fakultet u Beogradu koji je kao odličan student završio 1930., te oženio kolegicu – Olgu, također Ruskinju. Službovao je po Bosni (Srbac, Ljubija, Ključ, Banja Luka), a neposredno prije rata dolazi u Dvor na Uni, gdje je u godinama koje su uslijedile djelovao kao jedini kotarski liječnik, radeći doslovno dan i noć. Nakon rata zbog školovanja sinova u Zagrebu zatražio je premještaj i dobio mjesto kotarskog liječnika u Jastrebarskom. Pokrenuo je inicijativu i bio glavni motor izgradnje nove zdravstvene stanice, koja je pored tri ambulante za opću praksu imala stomatološke ambulante, laboratorij i protutuberkulozni dispanzer. Njegovom zaslugom izgrađeno je i malo javno kupatilo, u vrijeme kad u Jastrebarskom još nije bilo vodovoda za izgradnju kojeg je on također zaslužan. U novom Domu zdravlja u Jastrebarskom visi veliki portret bračnog para Jelatancev, liječnika Grigorija i Olge.
Petar Jušnevskij, inženjer (Odessa, 1916. – Beč, 1999.) Godine 1940. Diplomirao je na Vojnoj akademiji u Novom Sadu, a 1951. Na građevinskom fakultetu Beogradskog sveučilišta. Od 1952. radi kao inženjer-projektant u Centralnoj upravi brodogradnje (CUB) tadašnjeg Ministarstva narodne obrane, gdje je 30 godina bio na čelu projektnog odjela. Autor nekoliko velikih projekata kao što su poduzeće za proizvodnju i preradu čelika „Vulkan“ u Rijeci, „Jugoturbina“ u Karlovcu, brodogradnje „Kraljevica“, odašiljača Učka, rasvjeta u bazenu u Rijeci i dr.

Boris Komarevskij, umjetnički direktor i dirigent Ćirilo-Metodova zbora (selo Bakli/ Rusija, 1893. – Zagreb, 1945.). Sin svećenika, završio je Duhovno sjemenište, kapetan ruske carske armije. Nakon emigracije radio je kao profesor glazbenog u Krimskom kadetskom korpusu u Sloveniji i Srbiji, nastupao je s koncertima kao bariton. Godine 1927. završio je Kraljevsku glazbenu školu u Zagrebu u klasu vokala, violine i klavira. Radio je kao korepetitor u HNK u Zagrebu, 1932. Bio je imenovan rukovoditeljem Ćirilo-Metodova pjevačkog zbora Grkokatoličke župe sv. Ćirila i Metoda u Zagrebu koji je postizao veliki uspjeh na gostovanjima u zemlji i inozemstvu. Nakon dolaska socijalističke vlasti 1945. godine pogubljen je pod optužbom suradnje s vlastima HDH.

 Sergej Kučinskij, slikar, scenograf (Ekaterinoslav/ Rusija, 1886. – Rijeka, 1969.) Završio je Moskovsko učilište slikarstva i kiparstva, te pravni fakultet Moskovskog univerziteta. Prvu izložbu radova imao je 1913. u Moskvi. Nakon emigracije u Kraljevinu SHS do 1946. Godine živio i radio u Beogradu, a 1947. postaje glavnim scenografom HNK Ivana pl. Zajca dramskog kazališta i operne kuće u Rijeci. Sudionik je Prve scenografske izložbe (1953.) i izložaba Društva likovnih umjetnika Hrvatske (1952. – 1968.), autor nekoliko personalnih izložbi, te izložbe „Moskva i Rijeka – dvije ljubavi“ (1965.).

 

Vladimir Mošin, slavist, vizantolog (Sankt-Peterburg, 1894. – Skopje, 1978.). Povijest umjetnosti, filozofiju religije i slavistiku studirao u Sankt-Peterburgu i Kijevu. Emigrirao 1921., a 1928. U Kraljevini SHS doktorirao je Zagrebu. 1931. izabran je za privat-docenta vizantologije u Beogradskom univerzitetu. 1942. završio je bogoslovni tečaj Ruske pravoslavne crkve i dobio je san svećenika u Sveto-Troickoj crkvi. 1947. Na poziv Jugoslavenske akademije znanosti preselio se u Zagreb gdje dobi mjesto ravnatelja arhive akademije. Nakon osnutka 1948. godine Instituta povijesti Jugoslavenske akademije znanosti imenovan je v.d. direktora. Tijesno je surađivao s institutom slavenskog jezika staroslavenskog jezika u Zagrebu. Posebna zasluga Mošina je otvaranje u institutu vrijedne specijalizirane povijesne knjižnice. 1947. godine ruske i srpske studente okupio u crkveni zbor Saborne crkve Preobraženja Gospodnjeg u Zagrebu.  

Roman Obraz, ekonomist (Limnos/ Grčka, 1920 – Zagreb, 1998). Diplomirao (1951) i doktorirao (1971) na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu. Od 1968. do umirovljenja 1985. predavao istraživanje tržišta i izvozni marketing na Visokoj školi za vanjsku trgovinu, odnosno Ekonomskom fakultetu u Zagrebu; od 1975. kao redoviti profesor. Autor više knjiga iz područja ekonomike vanjske trgovine i marketinga. Djela: Istraživanje tržišta (koautor, 1960), Tehnika izvoznog posla (1963), Tehnika uvoznog posla (1963), Politika proizvoda (1975), Suvremena prodaja (1975), Inovacija proizvoda od zamisli do ostvarenja (1984) i dr.

Aleksej Olesnickij, orijentalist (Gurovci/ Rusija 1888 – Zagreb, 1943). Diplomirao je 1910. na Lazarevskom institutu istočnih jezika u Moskvi, a 1917. na Arheološkome zavodu u Petrogradu. Iste je godine zbog izbijanja Listopadske revolucije emigrirao u Carigrad. God. 1922. došao u Rogašku Slatinu, a 1924. u Zagreb. Od 1928. vodio je Orijentalnu zbirku JAZU i pritom prikupio te katalogizirao veći broj rukopisnih zbornika i isprava iz osmanskog razdoblja hrvatske povijesti. Od 1937. bio je profesor orijentalistike, a od 1941. lektor turskog jezika na Sveučilištu u Zagrebu. Značajnija djela: Naše orijentalno blago: istočni muslimanski rukopisi i isprave u Jugoslavenskoj akademiji znanosti i umjetnosti u Zagrebu (1932), Bezimeni turski ljetopisac o bojevima Turaka sa Hrvatima godina 1491. i 1493. (1933), Turski izvori o kosovskom boju (1935), Bošnjak Hadun Jakub, pobjednik na Krbavskom polju g. 1493. (1938), Bosanska vojska pod zapovjedništvom Bećir-paše Čengića u rusko-turskom ratu god. 1737. (1940).

Olga Orlova, balerina, plesačica i pedagoginja (Kijev, 1903. - Rijeka, 1991.). U Zagreb je došla s trupom ruskog baleta 1921. gdje je dobila angažman HNK-u, 1932-33 radila je u HNK Osijek, te ponovo u Zagrebu. ostvarila je brojne zapažene uloge. Od 1949. radi u Narodnom kazalištu "Ivan Zajc" u Rijeci kao baletni majstor, pedagoginja i koreografkinja. Danas riječki HNK svake godine dodjeljuje priznanje za najbolju ženski ili mušku baletnu ulogu – „Nagrada Olga Orlova“.  

Ivan Plotnikov, kemičar (Tambov, Rusija, 1878 – Zagreb, 1955). Na Moskovskom sveučilištu utemeljio je 1912. prvi fotokemijski laboratorij u Rusiji, od 1914. bio je upravitelj Kemijskog instituta. Došao je u Zagreb 1920., gdje je na Tehničkoj visokoj  školi osnovao Zavod za fiziku i fizikalnu kemiju i bio prvi profesor tih predmeta. Bio je pokretač i prvi urednik medicinskoga znanstvenoga časopisa Radiologica, što je u Berlinu izlazio od 1937. do početka II. svjetskog rata. Istaknuo se kao popularizator znanosti, organizator znanstvenih kolokvija, pisac i predavač. Autor je više knjiga, među kojima su Osnove fotokemije (Grundriss der Photochemie, 1923) i Udžbenik opće fotokemije (Lehrbuch der allgemeinen Photochemie, 1920). Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije Sveučilišta u Zagrebu svake godine dodjeljuje nagradu Ivan Plotnikov najboljem mladom znanstveniku fakulteta.

Sergej Saltykow , patolog (Višni Voloček/ Rusija,1874 – Zagreb,1964). Završivši studij medicine u Harkovu (1897), specijalizirao se iz patološke anatomije u Zürichu, Marburgu, Pragu i Parizu. God. 1915. osnovao je u Harkovu Centralni patološki institut. Na Medicinskom fakultetu u Zagrebu osnovao je 1922. Zavod za opću patologiju i patološku anatomiju, kojemu je bio predstojnik (1922–52). Bio je i redoviti profesor zagrebačkoga Medicinskoga fakulteta od 1932. Proučavao je probleme patološke anatomije, napose transplantaciju i regeneraciju tkiva te ulogu konstitucije u postanku i razvoju različitih bolesti. Njegova su glavna djela Opća patološka morfologija (1942) i Specijalna patološka morfologija (I–XII, 1948–59). Od 1959. bio je redoviti član JAZU. Njegovo ime nosi zaklada kojoj je svrha nagrađivanje najboljih znanstvenih radova iz grane Patologija.

Olga Solovjova, balerina, koreografkinja, slikarica, kiparica (Odessa, 1900. – Cavtat, 1974.) Emigrirala u Kraljevinu SHS. Do 1924. Članica baletnog ansambla Nacionalnog kazališta U Beogradu. 1924. – 1929. Sa ruskim baletnim kolektivima nastupala je diljem Europe, Amerike, Australije. Nakon povratka u Jugoslaviju odbrala za život kuću u Cavtatu na Kamenu Malom, sa tri strane okruženu morem u kojoj ce provesti vise od 40 godina. Formirala je baletni odsjek u Dubrovniku, a jedna od osnivačica Dubrovačkih ljetnih igara (1950.), te  bila njihov stalni koreograf itjekom 20 godina. U Umjetničkoj školi Luke Sorkočevića do sredine devedesetih postojala je fondacija Olge Solovjove za najuspješnije učenike.

Portret Olge Solovjove, 1952.,  autorica  je Jelica Bukovac Radoslavljević, kćer Vlaha Bukovca ulje na kartonu, 47x30 cm. Inv.br.UGD-1453. Vlasništvo muzeja Kuća Bukovac, Cavtat.

Artemij Šahnazarov, inženjer strojarstva (Šuša, Nagorno-Karabah/ Rusija 1891 – Zagreb, 1973). Emigrirao je 1920. Kraće vrijeme radio je u Beču, Plzeňu i Parizu, te se doselio u Zagreb 1921. Zaposlio se na Tehničkoj visokoj školi (poslije Tehnički fakultet), zatim na Strojarsko-brodograđevnom fakultetu, gdje je bio redoviti profesor (od 1937) i višegodišnji predstojnik Zavoda za mehaničku tehnologiju. Znanstveno se bavio teorijom rezanja na alatnim strojevima i ispitivanjem materijala, autor je knjiga Tokarski noževi (1927) i Brušenje (1929), a metoda mjerenja temperature oštrice alata, koju je objavio 1934., u stručnoj je javnosti citirana kao metoda po Šahnazarovu. Bio je prvi predsjednik Hrvatskoga društva za tehniku zavarivanja (1953–56) i prvi predsjednik Saveza društava za tehniku zavarivanja Jugoslavije (1953).

Andrej Šavcov, arhitekta (Usmanj/ Rusija, 1890. – Zagreb, 1944.), živi u Zagrebu od 1920. Autor 40-tak projekata. Prvi – željeznički most na Kavkazu je ostvaren u Rusiji, a ostale u Hrvatskoj. To su arhitektonska rješenja bolničkih i stambenih zgrada, te sakralnih objekata: ruska kapelica na Mirogoju (1928.) i pravoslavna crkva u Bijeloj Crkvi u sklopu ruske ženske gimnazije. Radio je u privatnim građevinskim poduzećima, te medicinskoj ustanovi „Higijenski zavod“ u Zagrebu.

 Sergije Tagatz, filmski snimatelj i animator (Bjela/ Rusija,1898 – Zagreb, 1973). Gimnaziju završio u Sankt Peterburgu, u Zagrebu se nastanio 1922. Začetnik hrvatske animacije (1922–23. realizirao je četiri animirana reklamna filma), bio je jedan od prvih hrvatskih profesionalnih filmskih snimatelja. Snimio je više dokumentarnih filmova i filmskih novosti, među kojima 1927. i nedovršeni dugometražni film Ciganska krv (Dobrotvorka Balkana). Istaknuo se i fotografijom dokumentarnih filmova R. Sremeca Koraljari i spužvari (1947) i Jugoslavenski narodni plesovi (1948); u prvome je pionirski rabio podvodnu kameru, a u drugome sinkrono snimanje zvuka i fotografija u boji.

Naravno, ovo je samo popis ruskih emigranata prvog vala, koji su ostavili značajan trag u Hrvatskoj. Puno više podataka može se naći u dolje navedenim izvorima.

Puškadija-Ribkin, Tatjana Emigranti iz Rusije u znanstvenom i kulturnom životu grada Zagreba, Zagreb 2006.

26 октября 2018г.

Эмиграция обрушивалась на Россию неоднократно. Кто-то покидал страну добровольно, кто-то становился изгнанником, вынужденный бегством спасать свою жизнь. Большинство из них до конца дней сохраняли тонкие нити, связывающие их с Родиной, лелея мечту рано или поздно вернуться домой. Сохранились фотографии этих знаменитых на весь мир россиян, а многие из известных художников запечатлели их на полотне.
9 июня 1672 г., родился Пётр Алексеевич, он же Первый, он же Великий, - самый знаменитый русский царь. У нас ведь, о чём ни спроси, - всё учредил он: завёл флот, придумал Новый год, приобщил к европейской моде, сбрил бороды и перелил церковные колокола на пушки. Но оказывается, кое в чём царь-плотник преобразовал нашу жизнь ещё более круто, чем принято считать. Свидетельст¬вом тому следующие факты.
Выставка «Екатерина Великая – императрица всея Руси», открытая в музее «Кловичевы дворы», вызвала большой интерес как у наших хорватских сограждан, так и у членов русской общины. Депутат городского собрания от русского национального меньшинства Галина Ковачевич для своих избирателей организовала коллективную экскурсию, а отдельным подарком стала экскурсия на русском языке, которую провела наша соотечественница Мария Хаирова – одна из организаторов выставки в Загребе.
U staroj jezgri grada Iloka na prigodnoj svečanosti otkriveno je obnovljeno spomen obilježje poginulim vojnicima Crvene armije i otvoren je obnovljeni park u staroj jezgri grada sa spomen-obilježjem za 1067 vojnika Crvene armije, koji su poginuli krajem 1944. godine u oslobađajućim ratnim operacijama na tom području.
73. godišnjica Međunarodnog dana pobjede nad fašizmom obilježena je u Batini 9.5.2018.
Tijekom mimohoda Besmrtni partizanski odred u Zagrebu kolege novinari su me pitali što predstavlja narančasto-crna lenta na odjeći sudionika pa sam se našla pozvana dati našim sugrađanima detaljno objašnjenje.
U Zagrebu 8. svibnja 2018. po prvi put je održan mimohod Besmrtni partizanski odred, koji je posvećen pobjedi antifašističke koalicije u Drugom svjetskom ratu. Ova akcija je nastala u Rusiji 2012. godine u gradu Tomsku i dobila je naziv „Besmrtni polk“ (puk ili odred), te samo u šest godina proširila na 81 zemlju svijeta.
Праздник красоты, только что наступившей весны, нежности и любви – Международный женский день. В канун женского праздника Россотрудничество (Федеральное агентство по делам Содружества Независимых Государств, соотечественников, проживающих за рубежом, и по международному гуманитарному сотрудничеству) провело акцию «Россия – любовь без границ», которая впервые была проведена в 2017 году. В нынешнем акция охватила 80 стран мира и была приурочена к Международному женскому дню 8 Марта.
Srpska pravoslavna crkva, Vijeće srpske nacionalne manjine Grada Zagreba, Ruska pravoslavna vjerska zajednica i Nacionalna zajednica Rusa u Hrvatskoj obilježili su crkveni praznik prvog zagrebačkog mitropolita Dositeja Vasića koji pada baš na „staru Novu godinu“ prema Julijanskom kalendaru, odnosno 14. siječnja
Godine 2017. Obilježena je 100. obljetnica ruskih revolucija koje su doslovce preokrenule Rusiju i pravac njenog povijesnog kretanja. U zadnje vrijeme sve su zastupljeniji novi pogledi na revolucije iz 1917. godine; sve više se govori o njima u množini, jer su tradicionalno nazivana Februarska i Oktobarska bile dvije različite revolucije s različitim protagonistima i ciljevima, a ne dvije faze jedne. Baš zbog toga osmomjesečno razdoblje između dviju revolucija treba sagledati u novom svjetlu. S ovim ciljem udruga za predstavljanje kulturne baštine ruskog govornog područja VERNISAŽ pokrenula znanstveni skup s temom „Gledišta suvremene ruske historiografije o revolucijama iz 1917.“ koji je održan sredinom listopada u zagrebačkoj Gradskoj vijećnici.
19 октября 2017 года в Российском центре науки и культуры в Любляне прошел МЕЖДУНАРОДНЫЙ НАУЧНЫЙ СИМПОЗИУМ «Русская революция: 100 лет спустя».
Посол России в Хорватии, военный атташе посольства, представители Администрации президента страны, парламента, МИД и Минобороны Хорватии, делегаты местных органов власти, общественных организаций, а также многочисленные соотечественники и ветераны Второй мировой войны приняли участие в торжественной церемонии возложения венков и цветов к памятнику воинам Красной Армии, погибшим при освобождении этой части Eвропы от немецко-фашистских войск и их союзников в бараньском селе Батина. Впервые в Батине прошла акция «Бессмертный полк», в которой приняли участие представители организаций российских соотечественников, проживающих в Хорватии, ветераны.

Страницы

< Предыдущая  |  Следующая >

1 | 2 | 3 |

© 2013-2018
Все права защищены.