Главная  /  Izložba „Ruska primijenjena umjetnost: 12 svjetski poznatih brendova“ u Gradskoj knjižnici u Zagrebu
    Закрыть   

Событие месяца

Izložba „Ruska primijenjena umjetnost: 12 svjetski poznatih brendova“ u Gradskoj knjižnici u Zagrebu

Godina 2018. čini se u Hrvatskoj u znaku Rusije. U povodu 50. Obljetnice prijateljskih odnosa gradova-pobratima Zagreba i Sankt-Peterburga u Klovičevim dvorima otvorena je izložba koja je privukla pažnju ne samo u Hrvatskoj nego i cijeloj regiji. Nogometna reprezentacija željno iščekuje odlazak na Svjetsko nogometno prvenstvo, odnosno u Kaliningrad gdje igra prvu utakmicu. Početkom lipnja u zagrebački HNK dolazi na gostovanje jedan od najpopularnijih suvremenih ansambla iz Sankt-Peterburga - Državno baletno kazalište Leonid Jakobson s predstavama Don Quijote i Giselle Adolphea.

Ni Gradska knjižnica Zagreba gdje su se 2003. godine bili organizirani prvi Dani kulture Ruske Federacije od osamostaljenja Hrvatske i koja već 15 godina u okviru dogovora o kulturnoj suradnji između Zagreba i Moskve surađuje sa sestrinskom knjižnicom Nekrasov, nije ostala po strani.

U suradnji sa Savezom Rusa RH, pod pokroviteljstvom i uz financijsku potporu predstavnice ruske nacionalne manjine Grada Zagreba Galine Kovačević u svibnju je bila organizirana izložba „Ruska primijenjena umjetnost: 12 svjetski poznatih brendova“.

Izložbu je otvorio Zoltan Balaž-Piri predsjednik Vijeća mađarske nacionalne manjine Grada Zagreba, i predsjednik Koordinacije vijeća i predstavnika mađarske nacionalne manjine Hrvatske, te tajnik Koordinacije vijeća i predstavnika nacionalnih manjina Grada Zagreba. On je čestitao Galini Kovačević, članovima Saveza Rusa i Gradskoj knjižnici da su uspjeli realizirati ovaj zahtjevan projekt, podsjetio da je Koordinacija uvijek spremna na suradnju kako je to bilo u slučaju s projektom knjige „Suncostaj“ i zaželio ruskoj manjini još puno takvih projekata.

Izložba je izazvala veliko zanimanje javnosti, te planira se njezina organizacija u drugim gradovima uz sudjelovanje predstavnika i udruga ruske nacionalne manjine.   

Eksponate za izložbu koji ilustriraju tekst i fotografije posudili su Ruskinje koje žive u Zagrebu: Valerija Špiček, Anna Mišar, Marija Khairova, Svetlana Vilk, a jedan je dio vlasništvo organizatora.   

Ruska primijenjena umjetnost je posebna pojava koja nema analoga u svjetskoj kulturi. Zemlja ruska je od davnih vremena poznata po vještinama svojih zanatlija koji stvaraju neobičnu ljepotu od prirodnih materijala jer kroz narodnu umjetnost se povlači veza prošlosti i sadašnjosti. Ova vrsta umjetnosti je sposobna unijeti radost u svakodnevni život čovjeka, određivati pozitivni ideali, ući ljubiti i cijeniti ono što je stvoreno narodom. Osnovne osobine predmeta primijenjene umjetnosti je slikovitost, težnji ukrasiti, uljepšati osobu ili prostor.

Primijenjena umjetnost ima nacionalni karakter obzirom da ima korijene u običajima, navikama, vjerovanjima etnosa te je približeno njegovom svakodnevnom životu. Ovo je jedan od vremenom provjerenih oblika estetskog doživljaja svijeta, a ključna ideja tradicijskih narodnih zanata je  učvršćivanje neodvojivosti prirode i čovjeka.

U Rusiji je više od 80 oblika narodne primijenjene umjetnosti, preporođene i povijesno utemeljene. Najrazvijeniji narodni zanati u Rusiji su rezbarenje i oslikavanje drveta, dekoriranje kore od drveta, umjetnička obrada metala i poludragog kamena, miniaturno slikarstvo, čipkarstvo, oslikavanje materijala, vezenje.

Narodna umjetnost je temelj na kojem je podignuta zgrada svjetske kulture. Djela narodne umjetnosti su ne samo lijepe ali i korisne, a vještine njihove izrade prenose s generacije ne generaciju. U ovom procesu izbor materijala, način njegove obrade, karakter i sadržaj dekorativne rukotvorine diktira stoljetna tradicija, koja odabire samo najvještija i najljepša stvaralačka dostignuća kolektivnog stvaralaštva.

Iznenađujuća vedrina i optimizam narodne umjetnosti rezultat poimanja vlastite snage jer iza svakog predmeta je talent, rad, ljepota zavičaja i jednodušje mnogih ljudi i cijelog naroda.

Narodna umjetnost radi rusku kulturu bogatom i neponovljivom. Skoro svaki predio Rusije njeguje svoj poseban umjetnički zanat, a na ovoj izložbi smo predstavili njih dvanaest – ruskih brendova najpoznatijih u svijetu.        

Vologodska čipka

Grad Vologda je jedan od vodećih centara ruskog čipkarstva, ali u XIX stoljeću vologodska čipka je dobila svjetsko priznanje. Dogodilo se to zahvaljujući čipkaricama koji su počeli vesti čipku u obliku nježnih zvjezdica-pahuljica tako da vologodska čipka podsjeća na uzorak inja na staklu ili najfiniju paučinu.

U prošlosti u Rusiji nevjeste su same plele čipku za miraz. Za dolazak vjerenika kuću bi ukrašavali čipkastim stoljnjacima i posebnim ručnicima – ubrusima. S vremenom čipkarski zanat je postao jednom od popularnih vrsta ruske narodne primijenjene umjetnosti.

Od XVII stoljeća čipkarice su osvajali metodu pletenja uz korištenje srebrenog i zlatnog konca izrađenog od izvlačene žice ili od svilenog konca pokrivenog metalnim naprašivanjem.

Osnovne uzorke spojene vologodske čipke se rade uz pomoć čvrste, neprekidne, jednake po širini, plavno vijugave platnene trake  - „viljuške“ koja je jasno vidljiva na podlozi od isprepletenih rešetaka, ukrašenih naplatcima od zvjezdica i rozeta. Kao osnovni materijal za izradu vologodske čipke koristi se lan, izbijeljeni ili prirodni – sivi. Dugo, skoro do sredine XX stoljeća, uglavnom se izrađivala mjerna čipka za ukrašavanje posteljine, ručnika ili donjeg rublja i tek kasnije počele su se izrađivati marame, salvete, ovratnici, pelerine, žabo, šalove, kravate,  rukavice, čak i kišobrane.

Jedino što se nije promijenilo je način rada. Kako u prošla vremena, tako i danas svoja umjetnička dijela čipkarice pletu ručno uz pomoć „kokljuški“ (drveni batići), skolka (papirnati predložak s rupicama) i posebnog jastuka na podstavci – kuftyrja, koji žene ispunjavale slamom (balo). Skolok - shema prema kojoj se radi čipka – utjelovljenje umijeća čipkarice, tajna ljepote konačnog predmeta koji nastaje kad kokljuški s namotanom na njima koncima u njezinim rukama ispletu neponovljivi uzorak.

Vologodska čipka danas je vrlo popularna i tražena u svijetu. Njezina profinjenost, elegancija, ljepota i originalnost ornamenta nikog ne ostavlja ravnodušnim.

Na svjetskoj izložbi u Parizu 1937. godine vologodska čipka je dobila Grand-pri, a na izložbi u Bruxellesu 1958. godine – zlatnu medalju.    

Gželj

Gželj – tako se zove starinski predio blizu Moskve gdje se rodio ovaj oblik primijenjene umjetnosti. Ovdje je otkriven plast visokokvalitetne bijele gline, te ljekarnici su počele izrađivati od nje posuđe.  Kasnije, otprilike prije 400. godina, krenulo se s lončarstvom.  

Danas gželj nije isključivo narodni ornament, a poseban stilistički pravac koji se koristi u proizvodnji keramike, interijera pa čak i odječe.

Karakterne osobine oslikavanja tehnikom gželj, a što nju bitno razlikuje od drugih tehnika raspisivanja predmeta, je glazirana površina, sjajna bijela podloga, boja uzorka u svijetlo ili tamno plavim tonovima, zahtjevan biljni ili ruski narodni ornament. Glavno je pravilo da svaki komad raspisuje ručno. U stara vremena tematika slike ujedno je služila kao ilustracija osjećaja, mašte i nadanja umjetnika. Narodni majstori uglavnom nisu bili pismeni, pa su željeli posredstvom slike izraziti svoj svjetonazor, zapažanja iz svakodnevnog života, prirodne pojave ili prenijeti neku poruku.

U svezi s tim i tematika slika se dijelila na tri osnovna pravca.

Biljna. Doduše, biljke uglavnom imaju stilizirani izgled, ali osnovne osobine i oblike su dobro prepoznatljive.

Ornamentalne uzore se crtaju strogo prema izdavna izrađenim shemama. Najpoznatiji gđeljski uzori su „brčići“, „travke“, „kapljice“, „biseri“ i „kreste“. Nezaobilazna „šahovnica“ se crta po ivici ili uz rub, stvarajući pojas odnosno obrub.

Sadržajne uzore najbolje predstavljaju stari narodni zanat, to su prizore iz svakodnevnog života kao što su zimska vožnja zapregom, sajam ili prikaz godišnjih doba.        

Gorodecko oslikavanje

Gorodecko oslikavanje je jedan od najistaknutijih primjera originalne narodne primijenjene umjetnosti, svakodnevnog života, umjetničkog doživljaja okoline, slikovitog načina mišljenja ruskog naroda.

Sredinom XVIII stoljeća u Rusiji se organiziraju prve seljačke zadruge koji su izrađivali jednostavni namještaj, posuđe, igračke. Najpopularniji su bili stalci za kolovrat i igračke koje su izrezivali iz drveta, ukrašavali rezbarenim uzorkom i vozili na sajam u selo Gorodec. Popularna umjetnička metoda ukrašavanja rukotvorina bila je inkrustacija od drveta. Kasnije elemente ornamenta su počeli bojati dok nisu potpuno zamijenili oslikavanjem.

Gorodecki umjetnici oslikavaju uljnim bojama, a kist slikar drži strogo okomito tako da mali prst se oslanja na površinu predmeta. Veliki značaj ima obrubljivanje – ornamentalni okvir u koji kao da je umetnuta slika. Tehnika oslikavanja ima svoje osobite načine prikazivanja cvijeća, girlandi, buketa, vaza s cvijećem, životinja, ptica ili čovjeka. Recimo, konj je simbol blagostanja, ptica – sreće, cvijeće – zdravlja i uspjeha u poslu.

Veliku pažnju gorodeckih slikara oduvijek su privlačili prizori iz seoskog ili provincijalnog gradskog života: zabave mladeži, seljaci s harmonikama u prazničnoj nošnji, lijepo uređene žene i djevojke, konji i konjanici. Slike privlače dječjom naivnošću i stiliziranom teatralnošću koja se često naglašava posebnim načinima prikazivanja, kao što je zastor koji se nalazi po obje strane slike kao da je otvoren za gledatelje.

Gorodecki umjetnici vole slikati kompozicije od isprepletenih girlandi cvijeća ili krupnih rozeta po cijelom polju slike, pijetlova s ratoborno raširenim repom ili zapregu gracioznih konja.

Međutim, gorodecko oslikavanje nije rezervirano samo za dekor. Predmete kao što su daske za rezanje, solenke, drvene kutije za kruh ukrase kuhinju, a namještaj – bilo koji prostor.                 

Dymkovskaja igračka

Dymkovska igračka – male figurice od gline obojene u žarke boje – jedan od najstarijih ruskih zanata koji je nastao u XV stoljeću u selu Dymkovo.

Nigdje u svijetu nema istovjetnih igračaka, a njihova posebnost je u njihovim oblicima i stilistici oslikavanja. Nastanak igračke se povezuje s proljetnim praznikom Svistunja (od riječi zviždati – zviždaljka) za koji su žene iz sela Dymkovo od gline oblikovali zviždaljke u obliku konja, ovnova, jaraca, patki ili drugih životinja, te ih farbali u žarke boje. Baš za taj praznik u vrijeme kojeg su pjevali, plesali i, naravno, zviždali, i bili su napravljene prve dymkovske igračke. Zabava se uskoro proširila izvan granica sela, a igračke su počele stalno izrađivati i prodavati na sajmovima.

Za proizvodnju dymkovske igračke koristi se posebna žarko-crvena glina koja se miješa sa sitnim smeđim riječnim pijeskom. Svaka igračka je jedinstven proizvod majstora, a njena izrada od oblikovanja do oslikavanja je umjetnički proces koji se nikada ne ponavlja. Nema i ne može biti dvije apsolutno identične igračke.

Za oslikavanje se koristi široka paleta boja u kojoj je puno crvenog, žutog, plavog, zelenog, grimiznog što daje igrački posebnu ljepotu i eleganciju.

Strogo geometrijski ornament se gradi u skladu s različitim kompozicijskim shemama: kocke, trake, krugovi ili točkice se nanose u različitim kombinacijama. Završavaju ukrašavanje igračke su rombovi od schlag metala koji imitira zlato i lijepi se povrh oslikane površine.

Najpopularniji su dadilje s djecom, vodonoše, ovnovi s pozlaćenim rogovima, pijetlovi, purani, jeleni, mladići i djevojke, lakrdijaši, žene iz višeg staleža. Zanimljivo je da suvremeni dizajneri odjeće rado koriste haljine dymkovskih „milostivica“ kao nadahnuće za stvaranje svojih kolekcija.

Na svjetskoj izložbi u Parizu 1900. godine na zamolbu organizatora bilo je dovezeno i prodano  1000 igračaka svaka od kojih je koštala 1 franak (4,5 g čistog srebra).         

Žostovskij pladanj

U selu Žostovo u okolici Moskve stanovnici već stoljeće i pol slave se umijećem oslikavanje jednog jedinog predmeta – pladnja. Spojeno u bukete ili proizvoljno razbacano po crnoj lakiranoj površini, vrtno ili poljsko cvijeće ukrašava pladanj, te daje ljudima osjećaj radosti i poeziju vječnog bujanja prirode.

Početkom XIX stoljeća trgovac Višnjakov koji je otvorio u Žostovu prvu radnju za proizvodnju predmeta od papir maše, nije ni slutio što je upravo osnovao novi brend ruske  primijenjene umjetnosti. Zapravo je nastala samonikla umjetnost dekorativnog slikarstva koja je objedinila u sebi tradicije oslikavanja predmeta za kućanstvo i slikarstva na platnu u stilu mrtve prirode, prerađenog prema svom poimanju narodnim majstorima. Prvi pladnjevi su radili od papir maše, a crteži na njima su bili ujednačeni – pejzaži, preslikane s gravira i slika, ljetne i zimske konjske zaprege, ispijanje čaja za stolom i sl.

Od 1830. godine pladnjeve su počele raditi od metala. Na to obrtnike iz Žostova su nadahnuli kolegi iz Nižneg Tagila koji je već tada bio poznati centar proizvodnje pladnjeva od metala.

Na bazi nižnetagilskih pladnjeva Žostovci su razvili svoj vlastiti neponovljivi stil i princip ukrašavanja koji se konačno oformio 1870 -1880. godine.  Najpopularniji motiv žostovsog slikarstva je buket koji se nalazi u centru pladnja i obrubljeni po ivici sitnim zlatnim uzorkom.  U kompozicijama posebno mjesto zauzima glatka pozadina, a ocrtavanje cvijeća se odlikuje posebnom mekoćom i okruglošću linija. Tri-četiri krupnih cvijeta u okruženju sitnijh cvjetova ili pupoljaka koji su povezani međusobno savitljivim stabljikama ili malim grančicama i listićima.

U gostionicama pladnjevi su se koristili prema prvobitnoj namjeni, ali i kao ukras. Odonda i do dana današnjeg Žostovo i okolna sela su dobili status majstora ove unikatne umjetnosti, a na svakom originalnom pladnju stoji žig radione gdje je on napravljen.

Pladnjevi iz Žostova su dobili mnogobrojna priznanja na međunarodnoj izložbi u Parizu 1937. Godine i u New Yorku 1939. godine.  

Matrjoška

Drvena oslikana lutka nastala je u Rusiji u 90-im godinama XIX stoljeća. U vrijeme uspona nacionalne samosvijesti rodio se cijeli umjetnički pravac nazvan „ruski stil“. Velika pažnja se davala obnavljanju tradicije izrade ruske narodne igračke. S ovom misijom u Moskvi se otvorila radionica „Odgoj djece“ gdje se rodila ideja napraviti rusku drvenu lutku. Novorođenu lutku su nazvali matrjoška jer Matrena ili Matrjoša je jedno od najpopularnijih ruskih narodnih imena u osnovi kojeg leži riječ „mater“. Ime se poistovjećivalo s majkom mnogobrojne obitelji otmjenog zdravlja i punašne figure. Kasnije ime je postalo općom imenicom za oznaku tokarski izrađene, rasklopljive i oslikane drvene  igračke.

Ima puno teorija kako je nastala matrjoška ali poznato je da povijest nastanka rasklopljive lutke vodi u Staru Rusju kada su se radili pisanke – oslikana uskrsna drvena jaja. Jaja su ponekad radili šuplji a unutra su stavili jaje manjeg razmjera.

Prva lutka u koju su se slagale još sedam manjih lutkica (ukupno osam) izgledala je kao seoska djevojka okruglog rumenog lica u rašivenoj bluzi, sarafanu (haljini s naramenicama), šarenoj marami i crnim pijetlom u rukama. Unutra je bilo 7 figurica: tri sestrice, jedna od kojih sa srpom, a druga s pogačom, mali brat u rašivenoj košulji, još dvije sestrice i uvijena u pelene beba koja se nije rastavljala.

Na Svjetskoj izložbi u Parizu. 1900. godine matrjoška za originalnost oblika i posebno oslikavanje dobila je zlatnu medalju.

S vremenom ruske matrjoške počeli izrađivati s različitom količinom lutaka koji su se slagale u jednu. Tematika i tehnika oslikavanja se proširila. Tradicijskim temama se smatraju događaji iz svakodnevnog života, nešto što je bilo uobičajeno za ruske žene i njihov način života. Djevojke su se prikazivali u narodnim nošnjama s marama na glavama. U rukama su držali srpove za žetvu, vrčeve za mlijeko košare s voćem.

Još kasnije matrjoške su počele oslikavati u stilu drugih tehnika narodne primijenjene umjetnosti kao što su paleh, hohloma ili gželj.                

Orenburgska marama

Jedna od najpoznatijih ruskih rukotvorina u svijetu su marame i šalove od najfinije kozje vune koje izrađuju umjetnici s Urala iz grada Orenburg. Ove tanke, pahuljaste, lagane marame  od XVII stoljeća izrađivane su od vune posebne pasmine koza koje su uzgajane u okolici grada Orenburg. Zahvaljujući jedinstvenoj kvaliteti paperjaste vune ovih koza žene su plele od mekanog najtanjeg konca poluprozirnu, neshvatljivo laganu rukotvorinu koja se odlikovala ne samo bajkovitom ljepotom, ali i dobro čuvala od hladnoće, bila je izuzetno mekana i jako izdržljiva.

Orenburgska marama bila je predstavljena na Svjetskoj izložbi u Parizu 1857. godine. Njezina ljepota i elegancija pokorila je srca najzahtjevnijih pripadnica iz svijeta mode.

Proizvodnja paperjastih marama i šalova otpočela se prije 200. godina može se reći slučajno.  Kozaci koji se doselili na Ural, obratili su pažnju da stočari-nomadi za zaštitu od velike hladnoće koriste tanke vunene prsluke i šalove, svezane oko struka. Doduše, njihove odjevne predmeti nisu bili lijepe ali su vrlo tople i praktične. Ruske Kozakinje su dobro poznavali umijeće pletenja čipke i vezenja na platnu, pa su vrlo brzo osvojile i usavršile tehnologiju pletenja marama i šalova od vune autohtonih ovaca. Tako se rodilo pravo umjetničko djelo od narodnog zanata – orenburgska paperjasta marama, tajna pletenja koje se prenosila usmeno od majstorice do majstorice.

Šal, „paučina“ i palantin (pelerina) – tri glavne podvrste orenburgske marame.

Gusto pletene marame uglavnom su sive ali ponekad i bijele žene koristile svakodnevno.

Tanke azurne marame-paučine s dodacima svilenog konca i prelijepim šarama poput čipke su se čuvale za posebne prilike. Šalove-palantine su služili kao gornji odjevni predmet i također su se koristili u posebno svečanim prilikama.

Romb je osnovna geometrijska figura u pletivu azurnih orenburgskih marama. Vrlo često se koriste kose redove, ribica, sače, jagode, grah, mačja šapica. Ima i složenijih šara kao što su mašne, pahuljice ili borići.

Glavni kriterij kvalitete azurne svečane marame ili palantina je taj što on mora prolaziti kroz prsten i stati u gušće jaje. 

Pavlo-posadskije marame 

Ruski trgovac Ivan Labzin 1795. godine osnovao je manufakturu, te već više od dva stoljeća nekoliko generacija umjetnika i proizvođača brižno čuvaju tu jedinstvenu tradiciju. Marame, koje krase glave i ramena najpoznatijih osoba iz svjetskog jet seta, već 250 godina proizvode se u starinskom gradiću Pavlov Posad nedaleko od Moskve.

Za njihovu izradu koriste se 100% prirodni materijali kao što su svila, pamuk ili vuna. Uzorci koje krase marame osmišljavaju i prenose na predloške poznate ruski akademski slikari, s svaki je crtež jedinstven. Inspiraciju slikari crpe proučavajući rusku povijest i stare ruske tradicije. Raskoš boja, originalnost, lakoća i prirodnost materijala daju pavloposadskoj marami svojevrsnu osobnost i prepoznatljivost, a u svakoj marami se koristi od 20 do 40 kolorita i nijansi. Umjetniku je potrebno dva mjeseca do godinu dana rada na neponovljivom uzorku za maramu, koja se nakon toga proizvodi u striktno ograničenim količinama.

Krajem XIX – početkom XX stoljeća konačno se formirao stil marame: reljefna slika cvijeća koje je složeno u bukete, girlande ili razbacano po polju marame na crvenoj ili crnoj podlozi ponekad uz dodatak ornamenta od stiliziranih elemenata raslinja.

Danas poduzeće „Pavlovoposadska manufaktura“ godišnje proizvodi oko 500 varijanti šalova i  marama  od pamuka, vune i svile. Svaka marama ima certifikat gdje je navedeno ime autora i naziv koji on joj nadjenuo, a koje je utjelovljuje njegovu zamisao utkanu u uzorak marame.

Na svjetskoj izložbi u Brusselu 1958. godine pavovoposadske marame su dobili Veliku zlatnu medalju.

 Pavloposadska marama ima moć naglasiti i istaknuti ženstvenost, nježnost, tajanstvenost, šarm, i "ono nešto" tek što ju žena spusti na svoja ramena. Upravo zbog toga je svaka marama toliko unikatna, zapravo kao što je i svaka žena posebna i jedinstvena.

Palehske škatulje

Palehsko oslikavanje je jedna od najprepoznatljivih vrsta ruske primijenjene umjetnosti. Prije Oktobarske revolucije majstori iz gradića Paleh su se proslavili umijećem slikati ikone i raspisivati zidove crkvi. Granovita palata moskovskog Kremlja, Troice-Sergijeva Lavra – rezidenciju ruskog Patrijarha, Novo-djevičji samostan su ukrašeni ikonama – radovima palehskih umjetnika.

Nakon revolucije u Palehu su otvorili zadrugu za proizvodnju dekorativnih predmeta gdje su se bavili oslikavanjem na drvu. Umjetnici su morali promijeniti i prizore na svojim slikama. Od sada su to scene iz bajki Puškina, prizori iz seoskog života, tema revolucije. Osim drva su oslikavali predmete od papir maše – tabakere, broševe, kutijice, omote za rokovnike, a veće škatulje za nakit i druge sitne predmete postepeno postaju poznate u cijelom svijetu.

Najbitnijom razlikom palehskog od drugih načina oslikavanja u ruskoj primijenjenoj umjetnosti je slikanje miniaturnih kompozicija koje pričaju zasebnu priču. Za razliku od ornamentnog oslikavanja i personificiranog prikaza, ovaj način s ciljem dočaravanja potpunog sižea diktira da se pažnja usmjeri i na  najsitnije detalje. Za osnovu sižea se biraju prizore iz folklora, bajki, legendi ili prizore iz svakodnevnog života. Osnovna boja podloge je crna, a osnovne tonove za oslikavanje su zlatne ili njihove nijanse.

Druga prepoznatljiva osobina je malo izduženi prikaz likova, precizno slikanje elemenata, veliki broj detalja. Na crnu lakiranu podlogu boje se nanose uz pomoć posebnih kistova izrađenih od dlake iz repa vjeverice, a za rad majstor koristi povećalo. Crtež se fiksira uz pomoć 5 do 10 slojeva prozirnog laka te se polira dok ne dobije veliki sjaj.        

Na Svjetskoj izložbi u Parizu 1925. godine  izloženi predmeti su dobili veliko priznanje.         

Tuljskij samovar

Svima je poznato da samovar je uređaj za grijanje vode - „sam vari“. Unutra se nalazi svojevrsni mangal na kruto ili tekuće gorivo, pa njemu ne treba peć, a voda dugo ostaje vruća.

Pouzdano nije poznato tko je donio samovar u Rusiju ali je on s vremenom postao toliko popularan da danas je jedan od općepriznatih ruskih brendova.

Obrtnici braća Lisiciny 1778. godine napravili su prvi tuljskij samovar, a nakon 25. godina otvoreno je prvo poduzeće. Logično je da samovare počeli proizvoditi na Uralu gdje su iskopavali željeznu rudu, ali su bili i majstori koji vični radu s metalom. U to vrijeme najpoznatiji oružari su radili u gradu Tula, zbog toga i metalne samovare isto su počeli tamo raditi. Osim toga ovaj uralski grad je blizu Moskve i Sankt-Peterburga gdje su i prodavali većinu proizvedenih samovara.   

Samovar u Rusiji je oduvijek utjelovljavao blagostanje i udobnost. U prijašnja vremena on je bio obavezan i važan dio miraza svake djevojke i prenosio se iz generacije u generaciju. Samovar je bio najbolji poklon i stajao je na najboljem mjestu u svakoj kući. Kupnja samovara je bio posebno svečani trenutak. Ako obitelj je bila dobrostojeća, ona si je mogla priuštiti dva samovara: jedan za primanje gostiju, a drugi za svaki dan.

Paradni samovar je bio velik i lijepo oslikan, slagao se s pokućstvom, služio kao dekoracija za boravak i bio je ponos domaćina. Samovar su stavili u centar stola i atmosfera u kući bi se promijenila samo od izgleda ovog čuda primijenjene umjetnosti. U njemu su utjelovljeni komfor, gostoljubivost i širina ruske duše, aroma čaja i toplina doma.

Od sredine XIX stoljeća bez samovara se ne može zamisliti obiteljsko okupljanje uz šalicu čaja, on postaje dio ruske tradicije koju slikari prenose na platno, a književnici u svoja dijela.

Na Svjetskoj izložbi u Parizu 1829. godine samovar je nagrađen Velikom srebrnom medaljom, a 1901. godine u Glasgowu je dobio počasnu diplomu, te proslavio majstore izvan granica Rusije.

Finift

Finift je jedan od najstarijih dekorativno-umjetničkih obrta Rusiji, jedan od najzanimljivijih vrsta miniaturnog slikarstva, nastao je u XVII stoljeću u okolici grada Vologda. Umjetnički (vrući) emajl uvijek se smatrao poludragim kamenjem, a danas vodeći kritičari umjetnosti nazivaju nju slikarstvom XXI. stoljeća.

Ljupko, profinjeno miniaturno slikarstvo na emajlu izvrsno se slaže s jednom od najstarijih tehnika obrade srebra ili zlata korištenih u izradi nakita – filigranom - pletenom žicom nadopunjenom sitnim zrncima koja izgledom podsjeća na čipku. Nakit od finifti - naušnice, broševe, privjesci, narukvice ili prstenje - imaj jedinstvenu neponovljivu ljepotu.

Proces izrade je kompliciran i dijeli se u tri faze: izrada pločica i pokrivanje bijelim emajlom, oslikavanje, uokvirivanje filigranom i traži umijeće trojice majstora: emailjera, slikara i draguljara.

Za pečenje emaija još uvijek se koristi originalna peć gdje nastaje sjajna bijela pločica koja se prelijeva vatrenim odsjajem. Na pripremljenu tako površinu slikar stavlja prvi sloj boja širokim kistovima i zove se on „malevka“ (od riječi maljati). Slijedi još jedna obrada u posebnoj muffle peći glavna osobina koje da čuva proizvod od kontakta s gorivom i nusproizvodima. Emaij se  ponovo otapa, a termootporne boje kao da „utapaju“ u njoj. Onda slijedi drugo oslikavanje i ponovo pečenje. I tako nekoliko puta. Kao rezultat finift dobiva posebnu prozirnost, blistavost i sklad boja čistog spektra kao da sjaji iznutra, koja je svojstvena mnogoslojnom slikarstvu. 

Međutim, u muffle peći  neke boje se mijenjaju i slikar mora predvidjeti, osjetiti kakve boje ispadnu nakon pečenja. Tako se rađa ručno oslikan unikatni predložak koji će kasnije izvrsno harmonizirati s predmetom za koji je namijenjen bio je to nakit, škatulja ili korice Biblije.

Hohlomskoje oslikavanje

Zlatna hohloma ili „hohlomskaja rospisj“ – oslikavanje je starinski narodni zanat i opširni plast ruske kulture. Simbol slikanja u stilu „hohloma“ je Žar-ptica.

Počeci ovog zanata zabilježeni su u XVII stoljeću, u vrijeme procvata ikonopisnog slikarstva kada u selima pokraj grada Nižnij Novgorod zanatlije su osvojili proces oslikavati ikone „zlatom“ bez primjene pravog skupocjenog metala. Drvene rize na ikonama su posipali srebrnom prašinom, premazivali lanenim uljem i stavili u peć. Srebrni oblog na čudesan način se pretvarao u blistavo-zlatni. I ovdje je bila podjela rada: jedni majstori su tokarili drvenu plohu, drugi su stavljali podlogu i obrađivali u peći, a treći su slikali.  Nakon ikona su počeli izrađivati posuđe od drveta, a kako srebra nije bilo dovoljno, njega su zamijenili olovom. Slike nisu izgubili svoju ljepotu, naprotiv, dobili su plemenitu mat boju, koja je nakon poliranja blistala poput sunca.

Postepeno su se oformili dva osnovnih načina oslikavanja – „površinski“ i „pozadinski“. Kod površinskog majstor na podlogu ucrtava sliku crnom ili crvenom bojom. Ovdje se istaču tri vrste ornamenta: „travno“ oslikavanje, oslikavanje „pod list“ ili „jagodu“ i „prjanik“ (medenjak).

Za pozadinsko oslikavanje karakterna je primjena crne ili crvene podloge dok sam crtež bi ostao zlatan. Popularne su dvije vrste ornamenta: „pod fon“ i „kudrina“. Na zlatnoj podlozi se crtaju krupne detalje, a „zlato“ se probija samo u siluetama lišća, cvijeća ili ptica iz bajke. Oslikavanje „pod fon“ je rezervirano samo za najiskusnije majstore. Tako oslikane predmete u pravilu su se radili prema narudžbi, puno koštali i koristili su se kao skupocjen poklon.  

U XVIII stoljeću „hohloma“ je dobila popularnost u Rusiji, a do sredine XIX stoljeća hohlomskoje oslikavanje na posuđu, namještaju i odjeći postalo je poznato i izvan granica zemlje. Izložba u Parizu 1889 godine je otvorila put Zlatnoj hohlome u svijet.    

Katarina Todorcev Hlača

23 мая 2018г.

Отель "Краль" в Доньем Кралевце уже не первый год принимает гостей со всей Хорватии на праздник, который проводит общество русскоговорящих в Меджимурье "Калинка" - День русской культуры с обязательной русской кухней на меджимурском столе.
Knjiga Dimitrija Popovića «Eros, krv i svetost», predstavljena u Muzeju Mimari pred brojnom publikom. Studija je o tri biblijske žene - Juditi, Salomi i Mariji Magdaleni popraćena je instalacijom koju je umjetnik pripremio za ovaj kulturni događaj.
В 2018 году фестиваль «Musica Maxima» представил зрителям свое десятое издание. В течение 10 лет было интересно наблюдать за тем, как родился и развивался фестиваль, как изменялась концепция, состав участников и программа.
Svečanost otvorenja ovogodišnjih „Lipovljanskih susreta“, koji su prošli pod pokroviteljstvom predsjednice Republike Hrvatske Kolinde Grabar Kitarović održana je uz nazočnost velikog broja počasnih gostiju i uzvanika i više tisuća posjetitelja održana je 25. kolovoza na velikoj pozornici u centru Lipovljana. Ove godine zemlja partner manifestacije bila je Kanada.
Указом президента Российской Федерации Владимира Путина под номером 425 от 18 июля 2018 года мэр Загреба Милан Бандич награжден орденом Дружбы «за заслуги в укреплении дружбы и сотрудничества между народами».
Ured za ljudska prava i prava nacionalnih manjina u suradnji sa Savjetom za nacionalne manjine održao je 15. lipnja 2016. godine u Opatiji seminar pod nazivom „Mediji i nacionalne manjine u Republici Hrvatskoj - Zaštita manjina i uloga medija u demokratizaciji hrvatskog društva ".
Губернатор Георгий Полтавченко во главе петербургской делегации с 7 по 9 июня посетил с официальным визитом Загреб. Визит приурочен к 50-летию установления побратимских связей между двумя городами и проведению Культурно-деловой миссии Санкт-Петербурга.
В честь 50-й годовщины дружбы и сотрудничества между городами-побратимами Загребом и Санкт-Петербургом, в музее «Кловичевы дворы» в середине апреля была открыта выставка «Екатерина Великая, императрица всея Руси. Из Государственного музея Эрмитаж». На открытии собралось большое количество гостей самого высокого ранга из хорватских политических, культурных и общественных кругов. Более тысячи экспонатов, среди которых в первый раз выставлены личные вещи Екатерины II, знакомят посетителей с жизнью одной из самых влиятельных женщин в мировой истории, а также с рядом художественных произведений, собранных в музее Эрмитаж, который основала сама Екатерина и который в сотрудничестве с музеем «Кловичевы дворы» организовал эту грандиозную выставку.
Hrvatsko narodno kazalište predstavit će dvije spektakularne baletne izvedbe Državnoga baletnog kazališta Leonid Jakobson u povodu obilježavanja 50. obljetnice prijateljstva gradova Sankt Peterburga i Zagreba. Predstava Don Quijote Ludwiga Minkusa bit će biti izvedena 7. lipnja, a Giselle Adolphea Adama bit će izvedena 8. lipnja.
U vrijeme nadolazećeg blagdana, izložba Uskrsnih pisanica i prigodnih ukrasa nacionalnih manjina otvorena je u izložbenom prostoru Pučkog otvorenog učilišta u Velikoj Gorici u organizaciji Koordinacije vijeća i predstavnika nacionalnih manjina Grada Zagreba i Zagrebačke županije.
Поздравляем Владимира Владимировича Путина с победой на выборах президента России.
Dva dana zaredom najveća koncertna dvorana u Hrvatskoj Vatroslav Lisinski bila je rasprodana. Već nekoliko dana prije koncerta tražila se karta više, a sretnici koji su uspjeli karte nabaviti na vrijeme s nestrpljenjem su očekivali početak koncerta. I zaista, jedan od najpoznatijih ruskih kolektiva, službeni vojni ansambl oružanih snaga Ruske Federacije - Ansambl Aleksandrova, na zapadu poznatiji kao Zbor Crvene armije, doslovce je oduševio i osvojio zagrebačku publiku.

Страницы

< Предыдущая  |  Следующая >

1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 |

© 2013-2018
Все права защищены.