Октябрь 2017


ISSN  1846-8756

Литературная гостиная

Tiho tece Tihi don

 Tiho teče Tihi don

Ulomak iz knjige Nina Škrabe „Moji (ne) poznati sugrađani“

Doktora Grigorija Jelatanceva pacijenti i znanci od mila su zvali „Rus“, „Griša“ ili „Jelatanac“ a njegov uvijek vedri i nasmiješeni lik, prožet osebujnom duhovitošću i toplinom, neizbrisivo je vezan uz sliku Jaske (Jastrebarskog) pedesetih i šezdesetih ljeta, obično u pratnji neizbježnog jazavčara Džekija.

Šarmantnom i neponovljivom mješavinom rusko-beogradsko-bosansko-jaskanskog govora, koji je svjedočio o njegovom životopisu, liječio je ne samo bolest već prije svega bolesnika i dušu.

Bio je prorok: „Kad odrasteš, oženit ćeš crnku i još k tome Bosanku“. Injekcije i lijekovi bili su začinjeni obaveznom kavom i cigaretom, uz priče o moćnoj rijeci Donu i beskrajnim stepama, Stjenki Razinu, Iliji Muromcu, Pugačovu, carevima, boljarima i samozvancima.

Imao sam rijetku povlasticu da pripadam obitelji, koja je s Jelatancevima održavala bliske prijateljske odnose a neposredno prije mirovine, kad je obitelj već preselila u Zagreb, doktor „Griša“ je stanovao kod nas.

Sva predavanja s fakulteta dao bih za one beskonačne noćne sjedeljke kad je divanio o „majčici Rusiji“, objesnim Kozacima i vranim konjima, o biserima ruske književnosti (još uvijek ljubomorno čuvam njegov dar, „Obiteljsku kroniku“ S. T. Aksakova), slikarstva i glazbe i rado bih još barem jednom doživio onaj ruski blagdanski ugođaj, koji je tako umješno i decentno znala prirediti gospođa Olga.

Djetinjstvo u Zadonskim stepama

Grigorije Ivanovič Jelatancev rodio se 14. rujna 1895. u stanici Manyčenskaja (Salski okrug), u Zadonskim stepama današnje Ruske federacije. Prezime jelatancev potječe od imena tvrđave Jelatna na rijeci Oki, pritoci Volge, odakle se pradjed preselio na Don.

Grigorijev otac Ivan bio je službenik klimatskog lječilišta Manišensko Gruzskog na obali istoimenog slanog jezera. Majka Tatjana rodila je pored Grigorija još osmero djece. Tri brata unrla su kao mala djeca a ostale kao odrasle likvidirao je vihor građanskog rata. Od cijele rodbine živi vjerojatno još samo jedan nećak.

Osnovnu školu Grigorije je završio u Novočerkasku i bez prijemnog ispita bio primljen na najelitniji inženjerno-meliorativni fakultet, na koji se moglo upisati samo 25 najboljih studenata.

Prohujalo s vihorom

Iste godine, 1916, mobiliziran je i poslan na ubrzanu ofivirsku obuku u Moskvu a odande na frontu (Galicija, zapadna Ukrajina). Po završetku rata nastavio je studij ali je ubrzo ponovno mobiliziran u armiju generala Denikina. Kad je u toku građanskog rata obolio od tifusa, poslan je na oporavak na Krim. Zatim je iz luke Feodosije evakuiran u Carigrad (Istanbul) a iz Turske s jednim transportom emigranata dolazi preko Bugarske u Beograd, u svibnju 1920.

Presudni susreti

Bez ikakvih sredstava za život Grigorije se uzdržavao fizičkim radom, prodavanjem novina, a radio i kao pomoćnik u jednoj knjižari, te u rudniku ugljena u Zaječaru.

Godine 1923. susreo je najboljeg prijatelja s kojim je drugovao u djetinjstvu i tokom pohađanja gimnazije. Taj ga je prijatelj nagovorio i obodrio da zajedno upišu studij medicine. Tako je uz moralnu i materijalnu pomoć prijatelja i njegovih roditelja s oskudnim znanjem jezika upisao je 1923. medicinski fakultet u Beogradu.

Unatoč mnogim problemima bio je odličan student i zahvaljujući tome dobio je mjesto na anatomskom institutu kao asistent demonstrator. Na taj način dobio je i redovnu plaću te mali stan u

samom anatomskom institutu. Medicinski fakultet završio je 1930. Na anatomskom institut bio je zaposlen još dvije godine, kad je upisao specijalizaciju iz kirurgije. Specijalizacija u to vrijeme bila plaćena, a pošto se u međuvremenu oženio studenticom Olgom i 1929. dobio prvog sina, morao je napustiti specijalizaciju i otići u opću praksu, kako bi omogućio egzistenciju obitelji.

U Bosni ponosnoj

Službovao je po Bosni (Srbac, Ljubija, Ključ, Banja Luka), a neposredno prije rata dolazi u Dvor na Uni, gdje je u godinama koje su uslijedile djelovao kao jedini kotarski liječnik, radeći doslovno dan i noć.

Vjeran liječničkoj etici pomagao je za vrijeme rata ranjenim partizanima i slao im sanitetski materijal.

Hapšenja, hapšenja, hapšenja

Tri puta su ga hapsili gestapovci i ustaše, a uhapšen je i odmah po oslobođenju jer je „pobjegao od Staljina“. Dolaskom „informbiroovske“ 1948 .godine sad je opet sumnjiv kao „Rus“ pa mu je oduzeto državljanstvo i četiri mjeseca je radio bez plače.

Zalaganjem ministarstva zdravlja u Zagrebu vraćeno mu je državljanstvo. Poslije takvih i drugih neugodnih peripetija razočarao se Dvorom, kojem je godinama danonoćno i požrtvovno davao sve od sebe pa je i zbog školovanja sinova u Zagrebu zatražio je premještaj i dobio mjesto kotarskog liječnika u Jastrebarskom.

U „gnijezdu jastrebova“

Grigorije Jelatancev stigao je na mjesto doktora Dijamanta 1 .lipnja 1951. godine. Tada je u Jaski radili i privatni liječnici dr. Knežević i dr. Grivičić, s kojima je održavao dobre kolegijalne odnose.

Kad su se Jastrebarskom priključili Žumberak i Pisarovina, morao je Grigorije jednom tjedno biciklom obilaziti ambulante u Krašiću i Pisarovini. Tek kasnije, nabavkom prvog službenog automobila, mnogo je lakše obavljao dužnost na tom velikom području.

Njegovi pothvati i priznanja

Grigorije Jelatancev pokrenuo je inicijativu i bio glavni motor izgradnje nove zdravstvene stanice, koja je pored tri ambulante za opću praksu imala je stomatološke ambulante, laboratorij i protutuberkulozni dispanzer.

Njegovom zaslugom izgrađeno je i malo javno kupatilo, u vrijeme kad u Jastrebarskom još nije bilo vodovoda. Zbog nažalost slabog posjeta taj korisni objekt kasnije je adaptiran za stanove zdravstvenih radnika.

Dr. Jelatancev zaslužan je i za izgradnju našeg javnog vodovoda, neprekidno upozoravajući općinsku upravu da je tadašnja voda iz nekih bunara nepodesna za piće.

Kao liječnik uživao je veliko povjerenje i simpatije pacijenata, čije je tegobe najčešće umio riješiti sam, rijetko pišući bolničke uputnice. Bio je istinski pučki liječnik (vidar tijela i duha), a njegov stil rada preuzeli su njegovi nasljednici.

Radio je kao liječnik 40 godina i 47 dana i otišao u mirovinu 6 .ožujka 1967., a nešto ranije preselio u Zagreb.

Uvijek je isticao podršku i razumijevanje jastrebarskih kotarskih i općinskih vlasti. Godine 1966. nagrađen je Ordenom zasluga za narod, a 1970. primio je i Spomen-diplomu za dugogodišnji samoprijegorni rad.

Sa zahvalnošću se sjećao srdačnog i toplog odnosa ljudi jasrebarskog kraja od prvog do zadnjeg dana boravka i prijateljstva s mnogim jaskanskim obiteljima.

Hobiji i ljubav za povijest

Radnih godina Grigorije se mnogo bavio fotografiranjem, naročito portreta i sam je slikao, razvijao i umnožavao fotografije. Volio je crtati olovkom i ugljenom, svirao je mandolinu i rusku gitaru.

Bio je strastven čitač i posjedovao je gotovo sva djela ruske klasike. Posebnu sklonost oduvijek je gajio prema povijesti i povijesnim knjigama. U mirovini je napisao memoare pod naslovom „Byloe, životopis mojih roditelja“, „Povijest Kozaka“ dok je u „Divljem polju“ (antički naziv za prostor između Volge i Dona) opisao je povijest i prirodu svoje domovine. Autor je i spisa „O porijeklu europskih nacija“. Riječju – svestrani erudit...

Dr. Olga Jelanatceva

Doktorica Olga Jelatanceva rodila se 16. siječnja 1904. u Vladislavovu, u obitelji carinskog činovnika Konstantina Ošmjanskog i njegove supruge Marije.

U Jugoslaviju je došla s roditeljima i braćom. Maturirala je u Velikoj Kikindi 1923. Bila je nadarena slikarica i upisala je slikarsku akademiju u Beogradu ali ju je otac kasnije prisilio na studij medicine. Promovirala je 1935., a specijalizaciju stomatologije završila je 1940. Vjenčala se s Grigorijem već kao studentica 1925.

Umjetnica s kliještama

Pamtim je kao tihu i blagu damu, čuvaricu domaćeg ognjišta i obiteljske topline, koju je pružala suprugu i sinovima ali i kao vrsnu zubaricu, koja uz one njoj tako karakteristične sjetne uzdahe (slikarica s kliještama!) na najnježniji mogući način izvodi neugodne zubarske zahvate.

Manjkao je samovar

Grigorija i Olgu Jelatancev vidio sam zadnji put u lipnju 1975. u dvorištu roditeljskog doma, kad je doktor „Griša“ sa sebi svojstvenim obješenjačkim osmjehom na licu uvjerio o svojim proročanskim sposobnostima („Bosanka i crnka“). Ispred breza, uz miris lipa i let mladih roda (za pravi „čehovljevski“ ugođaj manjkao je „samovar“) čili osamdesetogodišnjak valjao je anegdotu za anegdotom, među ostalima i o jednom jaskanskom općinaru, koji je insistirao da se doktor prilikom popisa stanovništva opredijeli za jednu od jugoslavenskih nacija („Ne može državljanin Jugoslavije biti Rus!“), a kad je „Griša“ naposljetku u svom stilu izvalio „Piši onda Bosanac“, dotični se „ćata“ zbunio jer takve nacije nije bilo u njegovim propisima, pa je preko volje upisao „Rus“.

Četvrta jugoslavenska republika

Gospođa Olga preminula je 5. listopada 1983. u Zagrebu. Otada dr. Grigorije živio je kod mlađeg sina Viktora u Rušama kod Maribora (to je njegova već četvrta jugoslavenska republika).

U 93. godini još je bio u odličnoj psihičkoj i fizičkoj kondiciji, te slao preko sina pozdrave svim svojim prijateljima i poznanicima u Jaski, te svim Jaskancima. Jako ga je razveselila vijest da u novom, lijepom Domu zdravlja u Jastrebarskom nakon ulaza s lijeve strane visi veliki portret bračnog para Jelatancev, a ljudi zastaju kraj njega uz obaveznu primjedbu „Svaka im čast“!

Dr. Grigorije Jelatancev preminuo je u prosincu 1988. i pokopan na zagrebačkom groblju Miroševac.

Tihi Don podno Plješivice

U nemirnim i besanim noćim, kad se misli roje na razmeđe snova i jave, često bježim od sivila stvarnosti. Vjetrenjača mojih sanja često me posadi u trojku, kojom upravlja dobri i dragi

doktor iz zlatnih dana djetinjstva. Ponekad je tijelo bolno i čeka da u dvorištu odjekne Džekijev lavež, koji je zamro u nepovratu. Daleko, daleko teče Don, antički Tanais koji stoljećima natapa svoje obale stvarajući blagorodni „černozjom“ i noseći travnjačke prostore, postojbine vragometnih Kozaka.

Jedan dalekometni donski val zapljusnuo je i naš kraj šaljući nam doktora Grigorija Jelatanceva i njegovu životnu družicu Olgu.

Ljudi se sele i nestaju ali rijeke su besmrtne. Vječno će teći „tihi“ Don, a jeka njegovih valova odzvanjat će u Jastrebarskom prezimenom „Jelatancev“, prezimenom koji ovaj komadić „lijepe naše“ nikad neće i može zaboraviti.

Nino Škrabe (1947.), hrvatski dramatičar i publicist. Živi u Jastrebarskom. Umjetnički je voditelj i redatelj Gradskog kazališta Jastrebarsko (Dramska družina „Tomo Mikloušić“ i Dječja dramska grupa „Ivana Brlić-Mažuranić“) od njegovog osnutka 1968.

Počasni član Dobrovoljnog vatrogasnog društva Jastrebarsko. Jedan je od pokretača održavanja Dana Vlatka Mačeka (od 1993). Nikada nije bio član nijedne političke stranke. Jedan je od osnivača i dopredsjednik udruge "Jastrebova družina" čija je zadaća zaštita i promicanje prirodne, kulturne i povijesne baštine jaskanskog kraja. Član je predsjedništva Ogranka Matice hrvatske u Jastrebarskom. Godine 1984. dobio je Nagradu općine Jastrebarsko. Odlukom predsjednika Republike odlikovan je 15. studenog 1996. Redom Danice Hrvatske s likom Marka Marulića. Ministarstvo prosvjete i sporta dodijelilo mu je 25. ožujka 1998. državnu “Nagradu Ivan Filipović” za izvannastavni rad s mladima na kulturnom i športskom polju. Godine 2003. dobio je Nagradu za životno djelo Grada Jastrebarskog. Dobitnik je prestižne Nagrade „Katarina Patačić“ za knjigu „Idu svati“ (s dramskim tekstovima „Ljubica“, „Zeleni kakadu“ i „Idu svati“). Knjiga je proglašena najboljom kajkavskom knjigom 2008, a nagradu dodjeljuju Ogranak Matice hrvatske Varaždin i Varaždinsko književno društvo.

Nino Škrabe

13 января 2014г.

Krajem godine, kada je prema dugogodišnjoj tradiciji započela sezona prikazivanja Orašara u Zagrebačkom HNK-u, u Muzeju za umjetnost i obrt bila je postavljena izložba pod nazivom Orašar – najljepša božićna bajka.
Идея записывать свои наблюдения родилась давно, но все как-то руки не доходили. То нет времени, то настроения. Вот, наконец, решила предложить на суд читателей парочку своих «опусов».
Открывая вечер «Николай Карамзин – первый русский европеец», посвященный 250-летию великого русского писателя и историка, президент Общества «МИР» Татьяна Лукина подчеркнула, что МИРовцы в своём карамзинском проекте, поддержанным Фондом «Русский мир», хотят не только представить выдающуюся личность Н. М. Карамзина (1766-1826), но и эпоху, в которой он жил и творил. Именно поэтому музыкальное сопровождение юбилейного мероприятия состоит из произведений его современников, и это, прежде всего композиторы И. Е. Хандошкин (1747-1804) и Д. С. Бортнянский (1751-1825).
Продолжая тему «Русские без России», посвященную судьбе российских эмигрантов волей судьбы оказавшихся в Хорватии, совершенно неожиданно выяснилось, что брат одного из наших самых любимых писаталей Михаила Булгакова, Николай, некоторое время после эмиргации из советской России жил, учился и работал в Загребе.
U knjižnici Bogdana Ogrizovića 22. ožujka održano je predstavljanje Antologije kraće ruske proze (post)perestrojke "Potemkinovo selo" u izdanju nakladničke kuće Fraktura. Uz priređivačicu Ivanu Peruško o antologiji su govorili Jasmina Vojvodić i urednik Roman Simić Bodrožić.
Интервью, - подумала я, в ужасе выскочив из-под одеяла, - у меня сегодня интервью. Спальня была буквально залита солнцем и было ясно, что будильник опять подвёл. Я проспала. ...
В столицу Хорватии я прилетела в канун католического Рождества. В том году декабрь и в Москве был тёплым, с плюсами, и в Екатеринбурге - начальной точке моего путешествия - тоже без морозов. Но в Загребе оказалось просто чудо как душевно: что-то вроде нашего уральского сентябрьского короткого "бабьего лета". Температура плюс 10. Я ещё не знала, что спустя лишь несколько дней в Хорватию придут 15-20-градусные морозы, каких не случалось там много лет, и Загреб утонет в снежных сугробах. Но это - Загреб. А я ехала в тёплую солнечную Далмацию, на остров Брач, где мне предстояло начать новую жизнь с новым мужем...
Zelena suza svemira
Украинская поэтесса, критик, переводчик, журналист, учёный
Автор двенадцати сборников стихов и множества публикаций в литературных журналах России, живет в Сыктывкаре. Председатель республиканского общества "Русский дом" Республики Коми.
...Долгие годы редкому русскому путешественнику удавалось побывать в Афганистане. И не столько коварная Амударья с ее постоянно меняющимся руслом и камышиными отмелями, а также сыпучие туркменские пески были тому помехой. Русско – британское соперничество на Среднем Востоке и в Центральной Азии в этот период получило эффектное название «Большая игра» и красной линией проходило по карте мировой истории того периода.
Вот расплата, вот награда: Веселиться до упада - Или плакать до поры...
Татьяна Евгеньевна Лукина — журналист, актриса, режиссер, поэтесса, философ. Президент Русского культурного центра «МИР». г. Мюнхена, член Союза журналистов Германии, член Координационного Совета соотечественников Германии, магистр философских наук.

Страницы

< Предыдущая  |  Следующая >

1 | 2 | 3 |

"Колобок" журнал для детей

-----------------------------------------------------------------

-----------------------------------------------------------------

Колонка редактора
В прошлом году мне казалось, что я распрощалась с Одессой навсегда. Мне не нравился «новый» состав народонаселения, и вообще я считала, что все одесситы уже давно уехали, и пора бросать клич: «Одесситы всех стран, объединяйтесь!» Потом прочитала книгу Дины Рубиной и поняла, что моя Одесса осталась там же, где и была. Она в моих воспоминаниях, она где-то рядом, в другом измерении, но она есть.
Литературная гостиная
Nenad M. Hlača
Krajem godine, kada je prema dugogodišnjoj tradiciji započela sezona prikazivanja Orašara u Zagrebačkom HNK-u, u Muzeju za umjetnost i obrt bila je postavljena izložba pod nazivom Orašar – najljepša božićna bajka.
Книжная полка
Radnja romana „Vrtlar iz Očakova“ jednim se dijelom događa u 1957. u ukrajinskom primorskom gradu Očakovu. Mitska je godina Sovjetskog Saveza. Godina Sputnika. SSSR je na svom historijskom vrhuncu. Nakon velike pobjede nad nacističkom Njemačkom, Sovjeti sada pobjeđuju SAD u osvajanju svemira. U sljedećih par godina – između Sputnika, Lajke i Gagarina – ostvaruju se nezamislivi, halucinantni snovi kozmičkog komunizma. Sve postaje moguće.
Анонс событий
Накануне начала учебного года Люблянская школа дополнительного образования «Весёлые ребята» (Словения) при поддержке Российского центра науки и культуры организует бесплатные тренинги «АРТ-ПЕРЕЗАГРУЗКА!» для русскоязычных детей от 4 до 11 лет.
Международный оздоровительный лагерь детского и молодежного туризма HellasCamp ПРИГЛАШАЕТ НА СМЕНУ В ОКТЯБРЕ! ШКОЛЬНЫЕ КАНИКУЛЫ НА БЕРЕГУ ТЁПЛОГО ЭГЕЙСКОГО МОРЯ! 38
Приглашаем всех молодых людей зарегистрироваться и (в случае прохождения конкурсного отбора) принять участие в событии века - 19 Всемирном фестивале молодежи и студентов в России!
Юридическая консультация
Okvirnu konvenciju za zaštitu nacionalnih manjina usvojilo je Vijeće Europe u Strasbourgu, 10. studenoga 1994. godine. Odluku o proglašenju Zakona o potvrđivanju konvencije za zaštitu nacionalnih manjina donio je Hrvatski sabor u rujnu 1997. godine, a stupila je na snagu 1. veljače 1998. godine.
ЛЕТОПИСЬ, ISSN 1846-8756
ИЗДАТЕЛЬ
РУССКИЙ КУЛЬТУРНЫЙ КРУГ
www.ruskaljetopis.hr

Главный редактор
Катарина Тодорцева Хлача
rinahlača@gmail.com
ruskikulturnikrug@gmail.com
GSM +385 921753826
Модераторы
Катарина Тодорцева Хлача
Виктория Тодорцева
Отдел новостей и реклама
Виктория Тодорцева

Дизайн, фотографии
Елена Литвинова
Ненад Марьян Хлача
Корректура
Евгения Чуто (русский)
Ненад Марьян Хлача (хорватский)

Перевод
Катарина Тодорцева Хлача
Виктория Тодорцева

Техническая поддержка
Тимошенко Дмитрий
Интернет-журнал издается при содействии
Фонда «РУССКИЙ МИР»

Все авторские права защищены законом
 
IMPESUM
LJETOPIS, ISSN 1846-8756
IZDAVAČ
RUSKI KULTURNI KRUG
www.ruskaljetopis.hr

Glavna urednica
Katarina Todorcev Hlača
rinahlača@gmail.com
ruskikulturnikrug@gmail.com
GSM +385 921753826
Moderatori
Katarina Todorcev Hlača
Viktorija Todorceva

Odjel „Novosti iz Rusije“
i reklama
Viktorija Todorceva

Dizajn, fotografiji
Jelena Litvinova
Nenad Marijan Hlača
Lektura
Eugenija Ćuto (ruski)
Nenad Marijan Hlača (hrvatski)

Prijevod
Katarina Todorcev Hlača
Viktorija Todorceva

Tehnička podrška
Timoshenko Dmitrij
Časopis izlazi u skladu sa
«Zakonom o elektroničkim medijima»
NN 153/09, 84/11, 94/13, 136/13

Sva autorska prava zakonom su zaštićena