Июнь 2017


ISSN  1846-8756

Интервью номера

Maja Perfiljeva – žena legenda. Povijest ruske emigracije u Hrvatskoj

Gospođu Maju Perfiljevu posjetili smo u njezinom neobičnom stanu-ateljeju u jednom od najstarijih kvartova Zagreba – Medveščaku. Razlog našeg dolaska je životna priča njezinog oca – Igora Perfiljeva, emigranta prve generacije u Hrvatskoj, priča koju djelić po djelić ja pokušavam „složiti“ na poticaj Fonda Aleksandra Solženicina.
U početku se činilo da cijeli projekt nije previše zanimljiv, pogotovo, ako se sjetimo da je svijet ugledala knjiga Tatjane Puškadije-Ribkin „Ruski emigranti u kulturnom životu Zagreba“, koja daje puno podataka.
S druge strane centar ruske emigracije na teritoriju bivše Jugoslavije bio je ipak u Beogradu. Hrvatska je bila postrance.
Ali ipak! Nisam požalila da sam se primila tog posla. Već nakon prvih intervjua (jedino što žalim da zbog silnih drugih obveza nemam vremena to raditi puno više i brže) uvjerila sam se da su prvi emigranti bili mahom vrlo zanimljivi ljudi, njihove sudbine su ponekad fantastične i tragične, a njihovi potomci u drugoj i trećoj generaciji vrlo su zapažene osobe u svojoj sredini.
Sama po sebi rodila se tradicija da intervju u „Ljetopisu“ izlazi na jeziku koji je bliže heroju priče (za knjigu, naravno sve će biti prevedeno na ruski, odnosno na oba jezika). Dalje moja razmišljanja prekidaju na nekim mjestima priču, ali da bi ne bilo zabune – označeni su kurzivom.
Međutim, vratimo se u stan Maje Perfiljeve, gdje na kauču ispred nas leže stara požutjela pisma, a gospođa Maja, nježno uzimajući jedno po jedno u ruke sa sjetom u glasu objašnjava:
- Ova su pisma dolazila mom tati iz Harbina prije nego što sam se ja rodila, dok je on još studirao na Pomorskoj akademiji u Dubrovniku.
Naime, tata je rođen na dalekom istoku Rusije, u malom mjestu, gdje se nalazilo obiteljsko imanje Mangut, a grad gdje je on krenuo u školu zvao se Čita. Gledala sam u geografskom atlasu Rusije. To je dosta veliki grad. Odavno želim otići tamo ali mi to još nije pošlo za rukom. Nažalost to nije uspjelo ni mom tati koji je umro u 73. godini. Znam da je imao veliku želju otići tamo jer su u njegovom atlasu bila označena mjesta gdje bi želio otputovati.
U mjestu Mangut, gdje je bila čak i željeznička stanica, (pretpostavljam da je to bila Transibirska magistrala) tata je živio s još tri mlađa brata i tri male sestre. On je bio najstariji, i u vrijeme evakuacije imao je 11 godina. Živjeli su s ocem, mojim djedom Mihailom Semenovićem Perfiljevim. Na europskom dijelu Rusije revolucija je već uzela maha, dok su se postrojbe ruske garde povlačile prema Vladivostoku gdje je bila stvorena zadnja republika Bijelih. Otac je mog tatu i mlađu braću odveo u Čitu, u kadetski korpus, jer je mislio da će tamo biti sigurnije, a sam je s kćerima otišao u Kinu (mama mog oca je umrla za vrijeme poroda najmlađe kćeri).
Međutim, kako je Crvena armija napredovala, 1920 godine nastavnici su odlučili evakuirati kadetski korpus iz Čite i s djecom su otišli u Vladivostok. Dvije godine bili su u Vladivostoku.
U dvije godine nastavnici nisu uspjeli uspostaviti kontakt s roditeljima, a kako se više nije moglo čekati, odlučili su zakupiti brod i otplovili su cijelom školom u Šangaj.
Godinu i pol dana boravili su u Šangaju i cijelo vrijeme boravili su na brodu. Moj tata je tamo doživio nevjerojatnu pustolovinu. Kako je bio vrlo radoznao dječak, švrljao je po luci i zalazio je u malu obućarsku radionicu cipelara Kineza. Kada je Kinez shvatio da je tata jedan mali Rus u nevolji, došao je na brod i htio ga je kupiti s tim da ga posvoji. Nastavnici su se užasnuli i rekli: „Bože sačuvaj, mi odgovaramo za ovu djecu, o tome ne može biti ni riječi“.
Nakon toga brod je krenuo dalje, južna Kina, pa Indijski ocean, onda na pola godine zaustavili su se na Cejlonu. Tamo su ih tetovirali. Sjećam se da sam ga pitala potkraj života za tetovažu koja je ličila na malu zastavicu. Znala sam da je pomorac i mislila sam da se to dogodilo u mornarici. Međutim, on je odgovorio da su svu djecu na brodu tetovirali na Cejlonu „da ne zaborave tko su“. Poslije Cejlona brod je potražio pristanište u Crvenom moru, ali nijedna zemlja nije ih htjela primiti. To je već morala biti 1925. godina. Nažalost najmlađi brat Miša na brodu je dobio gripu, razbolio se i umro. Sahranjen je u moru. Nikako nisu uspjeli uspostaviti vezu s ocem u Kini. Vjerojatno su profesori pisali roditeljima ali i roditelje je život razaslao po svijetu. Kasnije sam se čudila da ti profesori nisu otišli sa svojim obiteljima i ostavili tu djecu.
Ništa neobjašnjivo. U to vrijeme to je bilo nemoguće, postojao je takav pojam kao čast, dužnost i odgovornost. Obzirom da je to bio kadetski korpus nastavnici su bili ruski oficiri. Ti ljudi nisu se rukovodili svojim osjećajima ili vlastitim interesima. U pamćenju su nama svima još slike iz suvremenog ruskog filma „Kolčak“.
Brod je otplovio u Jadransko more i zaustavio se u Veneciji, gdje su nastavnici čuli da Ruse prima Kraljevina Jugoslavija i da je u Srbiji pravoslavlje. Vjerojatno su pisali Aleksandru Karađorđieviću i on ih je primio. Svu tu djecu. Najprije su bili smješteni u Bileći (Hercegovina). Tamo su bila djeca Donskih kozaka, a kasnije su svi zajedno prebačeni u Goražde.
U njegovom albumu sačuvane su slike kasarne dječjeg kozačkog korpusa. Sjećam se kako mi je u djetinjstvu bilo je zanimljivo razgledavati ruske uniforme, šubare i konje. Moj tata i njegov brat Semen jako su dobro jahali. Najmlađi tatin brat Evangel krenuo je u korpus kad je već tata počeo raditi.
Gospođa Maja pokazala mi je još jedan rijetki dokument - svjedodžbu s ruskim pečatom Donskog korpusa.
- Naši iz Čite nisu uzeli pečat - bili su sigurni da će se uskoro vratiti. Nisu ponijeli ni puno stvari. Tata je imao samo školsku torbu i molitvenik.
Dok sam bila mala tata mi je nabavio puškinove bajke, ali u školu sam krenula 1948. godine (zloglasni „Informbiro“) i tata, koji je do tada meni puno toga pričao, prestao je pričati.
Sreća da je tata sve bilježio. Među njegovim papirima našla sam dnevnik. Ima toga u tatinim pismima i u pismima koja je kasnije slao djed, a koja nažalost nisam mogla pročitati, jer pripadam generaciji koja nije učila ruski.
- Tata je bio je dobar učenik, - nastavlja gospođa Maja, - posebno dobro mu je išla matematika (iz ruskog jezika imao je trojku), i iako je bio stranac, po ukazu kralja Aleksandra bio je primljen u elitnu Pomorsku akademiju u Dubrovniku.
Završio je Akademiju i kao mladi kadet (najniži čin na brodu) išao je sa školskim jedrenjakom koji je uplovio u luku Tivat, u Boki Kotorskoj, i ostao je duže vrijeme. Ovdje na rivi moj djed i pradjed po majci napravili su jako lijepu kuću na obali. Tata je s jedrenjaka vidio lijepu djevojku i zaljubio se u nju do kraja života. Nevjerojatno ali istinito. Međutim, moja buduća majka u to vrijeme je imala samo 12. godina, a njezin otac bio je gradonačelnik.
Dalje istinita priča više liči na bajku ili na romantičnu priču „Alyje parusa“ Aleksandra Grina. Doduše Grin je opisao ljubavnu priču Assole i Greja 1922. godine i malo je vjerojatno daje kadet u Jugoslaviji imao je priliku pročitati njegovu povijest. Naravno u našoj „love story“ jedra su bila ne purpurna, nego uobičajeno bijela, a djevojka, na sreću, nije bila sirota, ali sve u svemu silno podsjeća na bajku o nepokolebljivoj vjeri u čudo i mašti koja odolijeva nemogućim preprekama.

Mladi Perfiljev je strpljivo čekao da izabranica postane punoljetna i kad je napunila 20 godina došao je u prošnju, baš kao kod drugog ruskog klasika - Lava Tolstoja.
- Kako tata nije imao roditelje imao je dvojicu kolega s akademije koji su došli u kući i rekli mom djedu Iliji: „Naš drug je izabrao vašu kćerku. On je mornarički časnik, ima dobre prihode, ali ne bismo željeli nešto skrivati od vas - on je Rus, pravoslavac, a ima i miješane krvi jer Perfiljevi su se ženili Mongolkama, što se i vidi. To je bilo 1939. i moj djed je rekao: „ako ga ona želi, ja nisam protiv“. Majka je pristala i oni su se vjenčali. Krajem iste godine rodila se moja starija sestra Asja. Kad je mama čekala mene, nazirao se već početak rata. Dogodio se napad na Poljsku. Tog dana kad sam se ja rodila Talijani su okupirali Dalmacija i Boku Kotorsku. Trebala sam se zvati Ana po ruskoj baki, ali kako sam se rodila 1. maja nazvali su me Maja. Prema uredbi rođenje djeteta je trebalo prijaviti, a kako je to dogodilo 1. maja, talijanske vlasti su optužili tatu da je komunist. Kada je pala Italija tata sa javio u partizansku mornaricu, a mi smo se preselili u Dubrovnik. Tata je kao pomorski kapetan korvete (ili fregate ne znam točno), a imao je i specijalnost minera, bio poslan na Vis u General štab. Bavio se razminiravanjem i dobio je dva odlikovanja „Za hrabrost“ i „Za narod“. Skromno ih je spremio u ladicu.
Mnogo kasnije pričao mi je jedan skladatelj iz Dubrovnika da su mog tatu zvali u partiju, ali on se zahvalio i rekao da ne može prihvatiti jer ne voli krv (baš djetinjasto, ali tako bi i ja rekla). Nakon rata radio je u mornarici u Splitu, više na znanstvenom programu jer je bio fantastičan matematičar i fizičar.
Onda je izbila ta 1948. Živjeli smo u Splitu s mamom i starijom sestrom. Tata je dolazio kući jako uznemiren. Po nekoliko noći ga nije bilo. Jednog jutra netko je pokucao na vrata, bila sam dijete ali sam upamtila. Mama je pitala tko je, odgovorili su - OZNA i rekli su mami da mora ići s njima jer su tatu uhapsili kraj Splita i smjestili ga u bolnicu jer je dobio slom živaca.
Sjećam se da je prije toga izrazio želju da se vrati u Rusiju i pitao je mamu da li bi išla s njim. Mama naravno nije shvaćala kakvo će vrijeme nastati, ali bila je zdvojna i rekla da radije ne bi išla, nije bila sigurna što da učini.
Izgleda da jaka želja za povratkom u domovinu nasuprot ljubavi prema ženi i obitelji trgala je tatino srce. Nažalost, njegova psiha nije izdržala takav pritisak. Kako je imao oružje, rekao je da bježi u Rusiju i molio neke ljude kraj Solina ili Trogira, ne znam točno, da ga puste prenoćiti, makar u drvarnici. Oni su ga pustili ali su gai prijavili. Došli su ga hapsiti ali vidjevši u kakvom je psihičkom stanju, ipak su ga odveli u bolnicu. Mi djeca, išli smo s mamom tatu posjetiti na odjel psihijatrijske bolnice u Splitu (nje ni čudo – koliko toga je čovjek preživio od najranijeg djetinjstva!). Doživjela sam to kao najstrašnije iskustvo u mom životu, tako da o tome ne volim niti govoriti. Ali tata se jako obradovao kad nas je vidio. Tko zna što si je jadan mislio, valjda je pomislio da više nismo živi.

Nažalost oporavak nije bio potpun. Zbog njegove bolesti, odnosno zbog dobre bolnice, preselili smo se u Zagreb.
Tata je imao halucinacije. Na sreću bolest je imala laganiji oblik, ali sam morala odrasti uz to. To je ostavilo jako veliki trag na mene, jer sam kao dijete morala shvatiti neshvatljivo. Recimo, kad sam diplomirala tata je opet bio u bolnici. U dvorištu mi je dao mali poklon s grančicom cvijeća, nešto je tiho rekao na ruskom jeziku, a onda me pitao na hrvatskom: „jesi se čula sa svojim djeduškom?(onim iz Kine koji je davno umro). Je li ti on čestitao?“ Po koji sam put rekla: „Tata, djeduška (zanimljivo da gospođa Maja ruskog djeda uvijek naziva djeduška, a hrvatskog djed) je umro prije nego što sam se ja rodila, pa mi ne može čestitati“.
Da smirim samu sebe i da pokušam shvatiti što se to događa s mojim voljenim tatom, išla sam na razgovore s psihijatrom. Liječnik mi je objasnio da je tata u svojoj mašti stvorio ono što je izgubio.
Tijekom razgovora zapazila sam da gospođa Maja stalno govori o djedu, s kojim je njezin otac, koliko sam se shvatila, izgubio kontakt nakon odlaska broda iz Vladivostoka. Pa me živo zanimalo kako su njezin tata i njegov otac uspjeli stupiti u kontakt, obzirom da se djeduškin trag izgubio u Harbinu?
- Ne znam točno, - na trenutak se zamislila gospođa Maja, - Znam samo da su pisma dolazila i znam da je djeduška silno htio doći da vidi svoje sinove. Semen je završio pješadijsku akademiju u Sarajevu, predavao je artiljeriju, a najmlađi - kemiju u Beogradu. Tata mu je otpisao. Posljednje pismo stiglo je 1936. Nažalost ono je nestalo 1941, kada je tata dobio ratni raspored. Rekao je mami da mu stavi u mornarski sanduk posljednje očevo pismo. U tom pismu pisalo je da on ne može doći do njih ako ne učini nepošteno djelo - digne ruku na drugog čovjeka, radije će dići ruku na sebe, pa neka mu oproste, sinovi, kćerki i Bog. Dogodilo se da su Talijani preuzeli brod nakon okupacije Dalmacije. Tata je zamaskirao teški sanduk u grmlju kraj nekog stabla jer su morali pronaći prijevoz prema Boki Kotorskoj, ali kad se vratio sanduk je bio otvoren, stvari pokradene, nestalo je i pismo, a fotografiju njega i mame netko je nataknuo na granu. Srećom druga pisma su ostala u Dubrovniku.
Nisam upoznala ruskog djeda i baku. Ali sudbina mi je dala šansu upoznati druge rođake iz Rusije. Kao studentica pomalo sam pisala pjesme, a kad sam bila pri kraju studija književnosti vidjela sam natječaj u novinama za muzički festival rock glazbe u Zagrebu i Splitu. Nagovorila sam svog tadašnjeg muža pošto je svirao gitaru i pjevao u kvartetu da mi napravimo jednu pjesmu i da nju pošaljemo na festival. Na festivalu u Splitu naša je pjesma «Bokeljska noć“ pobijedila. Nakon toga je bilo natjecanje Intervizija istočnih europskih zemalja u Bratislavi i tamo smo pobijedili. Kad sam išla na pozornicu primiti violinski ključ i diplomu moje prezime izgovorili su na više jezika, uključujući i ruski.
Nakon 20 dana poslije povratka u Zagreb preko Crvenog križa stiglo je pismo Nine Pavlove, rođene Perfiljeve iz Podmoskovlja. Pisala je da je gledala prijenos festivala i vidjela jednu djevojku koja bi prema izgledu, godinama i prezimenu mogla biti kćerka jednog od njezine braće koja su se izgubila u vrevi revolucije. Bila je to moja teta. Tata je pročitao, odgovorili smo i ona je došla s mužem. Od nje smo doznali puno o obitelji. Ako se sjećate, cure su ostale s djeduškom i tek kad su one maturirale i zaposlile se, on se ubio. Ostali su u Harbini, teta Nina završila je farmaciju, i ima jednog sina koji je diplomirao u Moskvi i otišao u Alma-Atu.
Naravno, bilo je zanimljivo čuti što je bilo sa stričevima, koji su zajedno s bratom Igorom stigli brodom u Jugoslaviju.
- Srednji brat Semen već 10. travnja 1941. poginuo je u sastavu Kraljevske vojske kod Siska. Nakon njegove smrti rodila se kćerka jer se oženio prije mjesec dana. Oženio je Ruskinju. Ona je bila isto godište kao ja, Anuška Ana. Ona je rasla s ruskom mamom. Ali i mama je stradala u Beogradu od bombe, pa je malena ostala s tetom - maminom sestrom i babuškom. Strašno su se bojali da će tata htjeti posvojiti malu. Očito su se bojali da će tata reći da ima dvije kćeri pa želi uzeti i nećakinju. Ali on je samo želio da dozna što se dogodilo, nikad ju ne bi uzeo na silu. Ipak smo kasnije uspostavili kontakt. Sin je od te Anuške oženio Ruskinju, otišao je s njom u Sankt-Peterburg i tamo mu se rodio sin. Tako su Perfiljevi obišli krug i vratili se svojim korijenima. Inače obitelj potiče iz Sankt-Peterburga. Naš predak Maksimilijan Perfiljev u doba Katarine Velike otišao je iz prijestolnice čuvati granicu Ruskog imperija u Aziji.
Znam što se dogodilo s drugim stricem – Evangelom. On je 1945. sa svojom zaručnicom otišao u Ameriku. Pisao je mom tati, i nudio da mu se pridruži. Međutim moj djed, sakrio je pismo i adresu u kući u Tivtu ispod stolice. Kasnije je netko prao stolice i pronašao pismo. Evangel se dobro snašao, postao je inženjer u Kaliforniji. Kako nije imao djece htio je nekog od nas posvojiti. Ja nisam htjela ići u Ameriku, a moja starija sestra već se udala. Puno je komunicirao s nekim ruskim svećenikom. Napravio je na obali rijeke kuću u ruskom stilu. Teta je pisala da svi dolaze gledati tu kuću. Ali pet mjeseci nakon što je umro moj tata, došla je vijest da se stric utopio.
Ukoliko se povijest prve „hrvatske“ generacije Perfiljevih može nazvati tragičnom zbog nedaća koja su pali na njihova leđa ali i izvanrednom, ako se uzme u obzir život koji su oni stvorili bez ičije pomoći i protekcije, utoliko priču o životu gospođe Maje i njezine starije sestre možemo nazvati začuđujućom, nevjerojatnom .
Maja Perfiljeva je poznata osoba u Zagrebu. Piše pjesme, slika, bavi se dizajnom. Kako je prolazio njezin život?
- Završila sam gimnaziju. Mama je htjela da budem arhitektica ili doktorica ali ja sam odabrala književnost. Mama je rekla da ako ne upišem arhitekturu ili medicinu - iznajmit će moju sobu. Upisala sam arhitekturu, položila sam prvu godinu iako mi to nije ležalo. Posebno sam se mučila s matematikom. Onda mi je došla spasonosna misao. Lijepo sam se ispisala s arhitekture i s istim indeksom prešla na književnost na Filozofskom fakultetu. Mami oko godinu i pol nisam priznala što studiram i dalje sam držala arhitektonske knjige i pribor na stolu. Mama je često putovala, ali jednom se ipak dogodio trenutak istine. Mama je došla iz kazališta, a ja sam slučajno ostavila otvoren indeks. Kad se sve otkrilo, pomislila sam: a što mi mama može? Eventualno ispljuskati, zalupiti vratima i to je sve. Istina, nije me pljuskala, vikala je da ću propasti u životu s takvom profesijom, ali već sam položila većinu ispita i nisam namjeravala odustati. Tata se smijao i rekao „Bravo Majo!“ On je jako volio mamu ali volio je i mene i uvijek govorio: pusti Maju neka uči ono što ona hoće.
Pri lraju fakulteta, kako sam već pričala, upoznala sam tetu. Bilo je zanimljivo promatrati tatu i tetu Ninu koji se nisu vidjeli 50 godina od 192. do 1970. Tako je bilo dirljivo. Prvo nisu mogli govoriti kad su vidjeli koliko su slični. Držali su se za ruke i samo šutjeli. Onda sam zapazila da imaju isto ponašanje, kao da su odrasli u istoj obitelji. Recimo, tata bi nakon jela ustao i rekao „zahvaljujem“, mami ili meni. Tako je isto rekla i ona. Sjećam se kad smo nju i muža odveli u Boku Kotarsku. Kad smo se vratili s kupanja i slagali ručnike teta Nina je opet rekla „Maja, puno ti hvala na ovoj prekrasnoj plaži“, a moja mlađa sestra Danica kojoj su pomalo išle na živce ove kurtoazne riječi bubnula je: „u p.... materinu, pa nisu oni plažu napravili“. Teta se pravila da to nije čula, a mi nismo znali da se to i na ruskom tako kaže. Nego kasnije, kada je kćer od moje sestre studirala violončelo na akademiji Čajkovskij, onda nam je pričala kako nju tamo zovu „pi... tatarskaja“.
Starija sestra Asja studirala je u Zagrebu muziku i komparativnu književnost, ali upoznala muža, zaljubila se, rodila je i on joj je naredio da prekine studij.
Međutim bilo je to vrijeme „hippija“ i nisu baš imali od čega živjeti. Onda se sestra sjetila da je uvijek voljela oblikovati stvari. Počela je skupljati kamenčiće, raditi nakit od drveta. S vremenom je počela bojiti staklo i kada se skupilo više predmeta otišla je u Austriju pokušala to prodati. Nije znala niti cijene u šilinzima niti je znala njemački i nije ni znala da je ušla u dućan od carske dinastije „Austrijski umjetnički zanati“. Jednostavno je ušla i izvadila svoje uradke iz najlon vrećice. Kasnije je pričala: da je znala, ne bi se usudila ući. Naravno odgovorili su da njih to ne zanima. Ali jedan čovjek koji je postao novi šef prodaje stajao je sa strane i promatrao situaciju (kad vidiš uspješnog čovjeka uvijekje zanimljivo znati kako je sve počelo). Sreća da moja sestra ima naviku na svaku stvar napisati svoje ime – Asja. On je to rijetko ime zapamtio i kasnije ju je pronašao, jer je nudila svoje stvari i drugim dućanima. Sad već 26 godina u samom centru Beča ima prodajnu galeriju, a živi u predgrađu s kćerkom, onom koja je studirala u Moskvi, i unučicom.
Najmlađa sestra s mužem i sinom živi u Zagrebu, tako da kad se nađemo ima nas ukupno sedam.
Cijelo vrijeme dok pričamo s gospođom Majom u njezinom stanu – njezinom umjetničkom svijetu, moj se pogled stalno vraća na stalak s elegantnim šeširima. Znam da gospođa Maja slika, bavi se oslikavanjem svile, šiva, ali šeširi! Dali je to isto njezin rad? Kako to da je talentirana za toliko stvari?
- Nije u potpunosti – smije se gospođa Maja. Šešire kupim a onda ih ukrašavam.

Nakon fakulteta nisam mogla dobiti posao kao profesorica. Puno godina sam slala molbe ali ništa od zaposlenja. Sve više sam šivala sebi i pisala pjesme kao tekstopisac. Onda sam konačno dobila posao u srednjoj tehničkoj školi, predavala sam hrvatski i književnost ali i dalje sam radila za festivale. U školi sam naučila kako se rade priredbe. Iznenada mi se javila grupa „Indeksi“ iz Sarajeva. Imali su koncert u Zagrebu i pozvali su me da čitam svoje stihove. To je bilo velikoj sportskoj dvorani, a voditelj me predstavio: „pjesnikinja Maja Perfiljeva“. Baš sam izdala prvu knjigu pjesama. S „Indeksima“ sam puno surađivala od 1971. godine. Napisala sam za njih puno tekstova. Nažalost, tri člana grupe umrli su tijekom rata.
Druga je priča sa slikanjem. Kad je izbio Domovinski rat bila sam u Beču kod Asje i sestra je rekla u šali: „Majo, ove godine možeš si more samo „nacrtati“. Otišla sam u drugu sobu, uzela boje i .... nacrtala. Došla sam joj pokazati, a ona je upitala: „što je to? civilni brod ganja vojni?
- Ma ne, to su otočići, - odgovorila sam pomalo uvrijeđena. Tako sam počela slikati. Posebno su me privlačile ilustracije. U gradu sam kupila knjigu Ivana Bilibina i bajke.
Onda je sestra imala veliki prijem u dvorcu i kao uvijek ista ženska priča: „što ću obući“. Sašila sam joj haljinu od tri svilene marame, a ona mi je pokazala kako se one boje. Rekla je da mi dobro ide jer imam nježnu ruku i jedna boja neprimjetno ulazi u drugu.
Sa slikarstvom sam se upoznala još u djetinjstvu. U Dubrovniku smo stanovali kod Rusa doktora Milnikova, a poznati slikar Hanzen mu je dolazio u posjete. U obitelji mamo tri njegove slike: jedna je kod mene, jedna, koja je potpisana, je kod druge sestre u Zagrebu, a treća je u kući na moru. Hanzen je mom tati predavao na Pomorskoj akademiji nacrtnu geometriju.
Kasnije sam napisala priču kako je bilo mom tati kad je došao u Jugoslaviju. Sigurno je bio jako uplašen. Činilo se da ja to vidim, da ja to znam. Kad vi imate roditelja stranca on vama jest tata ali i nije tata, jer na neki način on je dijete. Sjećam se da je jednom ispred kuće izbila svađa, pozvali su miliciju, svi su govorili u jedan glas, a tata je istupio i rekao „druže pajkan, ja ću vam reći što se dogodilo“. Taj ga upita: kako se to izražavate? Onda sam morala objašnjavati da je tata Rus i zapravo ne zna ni sam što je rekao.
Nije govorio kajkavski, nego štokavski. Na brodu je bio s Dalmatincima. U mirovini se bavio vrtom, išao je u ribolov. Radio je od palminog lišća šeširiće. Puno je čitao, volio je proučavati atlas. Sjećam se da sam ga znala zvati na ručak, a on bi rekao, da sad upravo radi na melioraciji nekog tla u Kini. Bio je pjesnik široke duše i vrlo obziran. Jednom je meni došla prijateljica učiti i donijela je kavu. Tata me pozvao van i rekao: „vrati Milki kavu“, rekla sam da to nije običaj, to je uvredljivo, na što je on odgovorio: „ali ona živi sama, bez roditelja, živi u domu i molim te vrati, mi imamo dovoljno“.
Maja Perfiljeva objavila je tri knjige.
Obiteljsko stablo Maje Perfiljeve prožima svojim granama sve strane svijeta. Iz srca Rusije Sankt-Peterburga ono se raširilo na krajnji istok nekadašnjeg Imperija, u Mongoliju i Kinu. Baka po mami bila je Talijanka koja se udala za Hrvata. U djetinjsvu Maju su djeca zezala zbog zrne kao gavranovo krilo kose, tako da kad se u dućanima pojavio deterdžent „Vim“ koji „čisti sve“, Maja se zaključala u kupaonu i probala izbijeliti kosu.
Sada je Maja Perfiljeva poznata zagrebačka umjetnica. Puno toga dogodilo se u njenom životu. Bilo je slučajeva da ljudima smetalo njezino rusko porijeklo ili neobično lice. Tih neugodnih trenutaka gospođa Maja ne želi prisjećati. S vremena na vrijeme u svom stanu-ateljeu na Medveščaku ona priređuje vrlo zanimljive izložbe, a o sebi zna reći: odgajana sam tako, da svakog čovjeka gledam pojedinačno kao osobu, a ne da mu stavljam etiketu za sva vremena.

Katarina Todorcev Hlača

27 ноября 2014г.

В прошлый раз мы рассказывали о нелегкой судьбе семьи русских эмигрантов Черняевых. Если первая часть материала была посвящена главе семьи Борису Павловичу Черняеву, то в этом номере мы расскажем о не менее насыщенном жизненном пути его сына Владимира Борисовича Черняева и его жены Софьи Петровны Прусаковой-Черняевой. И если жизненный путь старшего Черняева как личности во многом определила Первая мировая война, то маму и сына накрепко связала Вторая мировая.
Каждый раз, когда заходит речь о наших эмигрантах в Хорватии, в памяти невольно всплывают кадры из нашумевшего фильма Никиты Михалкова «Русские без России». Режиссёр показывает жизнь известных эмигрантов за рубежом и пытается выяснить, как сложилась их судьба и чего они достигли. В этом плане весьма занимательна история семьи Черняевых, чей потомок во втором поколении Владимир Борисович Черняев живет в Загребе.
Интервью с Миливоем Борошей, хорватом, который хотел бороться на стороне Советского Союза
Интервью посла Российской Федерации Анвара Сарваровича Азимова журналу «Летопись»
Gostovanjem u hrvatskim emisijama Ruskinja koje žive u Hrvatskoj više nisu rijetkost, ali prvi put se dogodilo da se jedna naša sunarodnjakinja odvažila sudjelovati u dugotrajnom projektu FARMA – projektu Nove TV koji je trajao tri i pol mjeseca. Naša sugovornica Ruskinja Ana Misar našla se u grupi osvajača, a nakon završetka projekta u kojem je došla do superfinala i nažalost izgubila od suparnice pristala je na intervju za Ljetopis.
Интервью Чрезвычайного и Полномочного посла Российской Федерации в Республике Хорватии Анвара Сарваровича Азимова
Алексей Анатольевич Громыко, тогда еще в должности директора европейских программ Фонда Русский мир посетил Загреб в 2009 году. Интервью он дал журналу «Летопись», который тогда выходил небольшим тиражом и только в бумажном формате. Речь шла о масштабном проекте фонда Русский мир - организации Русских центров за рубежом. К огромному сожалению, прошло шесть лет, но ни в Загребе, ни в Задре Русский центр так и не был открыт. Поскольку сегодня у нас есть возможность рассказать об этом проекте большому количеству читателей, так как журнал выходит и в интернет-формате, мы публикуем интервью с Алексеем Анатольевичем, которое, очень хочется надеяться, все еще не потеряло свою актуальность. Естественно, мы учитываем сложную ситуацию, сложившуюся в Хорватии с русским языком и культурой, но очень хочется надеяться, что победит разум и вдумчивый анализ информации, а не эмоции и пропаганда. По крайней мере мы, представители русской диаспоры, личным примером стараемся доказать это нашим согражданам.
Интервью c Наталией Воробьевой-Хржич у нас состоялось в 2008 году. Естественно, после этого мы внимательно следили за ее творческом взлетом, презентациями сборников стихов и прозаических произведений как в России, так и в Хорватии. Прошло шесть лет. Мы снова в уютном уголке со вкусом обставленной гостиной в гостеприимном доме Наталии. В Загребе эту комнату величают «Художественный салон», к которому вот уже на протяжении многих лет не угасает интерес в культурных кругах.
Интервью с русским режиссером Василием Сениным, лауреатом фестивалей «Студенческая весна», «Эра милосердия», «Московские дебюты», «Baltascandal», премий газеты «Московский комсомолец» и ТРК «Культура».
Ime Mire Gavrana poznato je u Hrvatskoj svakoj osobi koja se zanima za književnost i kazalište. Prepričavati podatke koji su izašli u bezbroj hrvatskih novina i časopisa, a da ne govorimo o internetskim stranicama, jednostavno nema smisla. Međutim, nisu svi čitatelji upoznati s dijelom biografije našeg poznatog književnika koji je 2014. godine postao članom Akademije ruske književnosti.
Элка НЯГОЛОВА - известная болгарская поэтесса и переводчица, главный редактор и издатель литературно-художественного журнала «Знаки». Глава издательства «Няголова». Её стихи переводились на русский, украинский, французский, английский языки. В Москве в 2006 году вышла книга «Каштан на ладони». Живет в Варне. Культурный атташе Славянского мира Элка Няголова является автором, идеологом, художественным руководителем и главным режиссером ежегодного Международного фестиваля поэзии «Славянское объятие», который, по традиции, проводится в Варне накануне Дня славянской письменности и культуры (День святых Кирилла и Мефодия) – 24 мая.
Если вы прочитали статью, касающуюся эмигрантской жизни в Хорватии в «Колонке редактора», возможно, вам будет интересно ознакомиться и с этим материалом, который опубликован в ЖЖ под линком http://zagrebchanka.livejournal.com Мне было очень интересно «обменяться мнениями» с соотечественницей. Естественно, я знаю, кто автор этого своеобразного интервью, но поскольку сама она в блоге называет только имя - Мария, то пусть так и останется анонимной.

Страницы

< Предыдущая  |  Следующая >

1 | 2 |

"Колобок" журнал для детей

-----------------------------------------------------------------

-----------------------------------------------------------------

Колонка редактора
Катарина Тодорцева Хлача
Пригласили меня намедни на премьеру спектакля «Иванов» в Загребский ХНТ (Хорватский народный театр). Пригласила пиар-служба, пригласила как русскую журналистку, за что им отдельное спасибо. О спектакле, который в Хорватии поставил литовский режиссер «по мотивам» (назвать это произведением Чехова язык не поворачивается) пьесы русского классика, писать не буду. Хотите – посмотрите сами. Но вот что меня действительно позабавило, так это отзывы в хорватских СМИ.
Литературная гостиная
Nenad M. Hlača
Krajem godine, kada je prema dugogodišnjoj tradiciji započela sezona prikazivanja Orašara u Zagrebačkom HNK-u, u Muzeju za umjetnost i obrt bila je postavljena izložba pod nazivom Orašar – najljepša božićna bajka.
Книжная полка
Sindrom WikiLeaksa sastoji se od dvije simetrično nabrušene pripovijesti. U prvoj, nazvanoj Operacija "Burning Bush",Viktor Pelevin govori o lansiranju Boga u glavu američkog predsjednika Georgea Busha, a druga - "Protuavionski kodeksi Al-Efesbia", bavi se likom i djelom Savelija Skotenkova, majstora političkog inženjeringa.
Анонс событий
Zagrebački HNK ugostit će međunarodno nagrađivane i svjetski proslavljene baletne i operne umjetnike tih velikih kazališnih kuća 5. i 6. lipnja u programu pod nazivom Gala koncert sanktpeterburškog baleta, opere i mjuzikla.
Posljednji premijerni dramski naslov u ovoj sezoni, predstava Ivanov A. P. Čehova, u režiji jednog od najslavnijih redatelja današnjice Eimuntasa Nekrošiusa, premijerno je izveden 5. svibnja u zagrebačkome HNK. Predstava je ovoga mjeseca na repertoaru: •u četvrtak, 18. svibnja u 19,30 sati te •u srijedu 24. svibnja u 19,30 sati
2-13 июня будет в Загребе (Хорватия) совместно с компанией KOGNOSKO впервые будет проведён пилотный двухдневный семинар BLACKBACK Essentials, который включит в себя наиболее яркие и актуальные для основателей и владельцев компаний темы, входящие в популярную в России серию семинаров BLACKBACK Owner.
Юридическая консультация
Katarina Todorcev Hlača
Gospodin Arlović je odmah na početku naglasio da predloženu temu želi obraditi bez suvišne patetike ili dogmatskog pristupa. „ Predlažem da o ovom pitanju otvoreno razgovaramo jer smatram da je to jedno od najizazovnijih teorijskih, zakonodavno-pranih i ustavno-konstitucionalističkih pitanja, čak ne toliko zemalja jugo-istoka, koliko zemalja razvijene demokracije“, - započeo je predavač. Uostalom, ništa manje od njega se nije ni očekivalo.
ЛЕТОПИСЬ, ISSN 1846-8756
ИЗДАТЕЛЬ
РУССКИЙ КУЛЬТУРНЫЙ КРУГ
www.ruskaljetopis.hr

Главный редактор
Катарина Тодорцева Хлача
rinahlača@gmail.com
ruskikulturnikrug@gmail.com
GSM +385 921753826
Модераторы
Катарина Тодорцева Хлача
Виктория Тодорцева
Отдел новостей и реклама
Виктория Тодорцева

Дизайн, фотографии
Елена Литвинова
Ненад Марьян Хлача
Корректура
Евгения Чуто (русский)
Ненад Марьян Хлача (хорватский)

Перевод
Катарина Тодорцева Хлача
Виктория Тодорцева

Техническая поддержка
Тимошенко Дмитрий
Интернет-журнал издается при содействии
Фонда «РУССКИЙ МИР»

Все авторские права защищены законом
 
IMPESUM
LJETOPIS, ISSN 1846-8756
IZDAVAČ
RUSKI KULTURNI KRUG
www.ruskaljetopis.hr

Glavna urednica
Katarina Todorcev Hlača
rinahlača@gmail.com
ruskikulturnikrug@gmail.com
GSM +385 921753826
Moderatori
Katarina Todorcev Hlača
Viktorija Todorceva

Odjel „Novosti iz Rusije“
i reklama
Viktorija Todorceva

Dizajn, fotografiji
Jelena Litvinova
Nenad Marijan Hlača
Lektura
Eugenija Ćuto (ruski)
Nenad Marijan Hlača (hrvatski)

Prijevod
Katarina Todorcev Hlača
Viktorija Todorceva

Tehnička podrška
Timoshenko Dmitrij
Časopis izlazi u skladu sa
«Zakonom o elektroničkim medijima»
NN 153/09, 84/11, 94/13, 136/13

Sva autorska prava zakonom su zaštićena