Апрель 2017


ISSN  1846-8756

Страницы истории

Ruski ratni zarobljenici iz Prvog svjetskog rata u Hrvatskoj

Temama iz povijesti Prvoga svjetskog rata u hrvatskoj je historiografiji dosad posvećeno prilično malo prostora iako upravo to razdoblje predstavlja jednu od zamršenijih pojavnosti ovoga područja. Dok je o političkoj i vojnoj sastavnici ovoga razdoblja na hrvatskom tlu napisano svega nekoliko djela, onih koji bi se bavili širim i opsežnijim pristupom različitim aspektima svakidašnjega života gotovo da nema niti traga. Jedan od razloga je prilično mali broj izvora iz razdoblja Prvoga svjetskog rata u Hrvatskom državnom arhivu.

Okolnosti sukoba

Početak Prvoga svjetskog rata Rusko Carstvo i Hrvatska, koja se tada nalazila u sastavu carevine Austro-Ugarske, dočekale su na suprotstavljenim stranama. Dok je Austro-Ugarska s Njemačkom i Italijom tvorila Trojni savez, Rusija se u dvojnoj interesnoj podjeli svijeta našla s Francuskom i Velikom Britanijom na strani Antante. Političko područje sukoba interesa Austro-Ugarske i Rusije nalazilo se upravo na prostoru jugoistočne Europe, dakle i Hrvatske. Austro-Ugarsku ratnu snagu činilo je 48% Austrijanaca i Mađara te 52% slavenskoga pučanstva, koje je uglavnom bilo nezadovoljno svojim političkim položajem u Dvojnoj monarhiji. Dualističko uređenje uvjetovalo je postojanje triju vojnih organizacija: zajedničke vojske, austrijskoga te mađarskoga domobranstva, u sastavu kojega je bila i I. divizija hrvatskoga domobranstva. Ruske oružane snage nisu u pogledu vojne obuke zaostajale za vojskama drugih europskih država. Posebna pozornost poklanjala se taktičkoj obuci nižega komandnog sastava, a u ratnoj se doktrini isticao napad kao osnovno sredstvo za slamanje otpora neprijatelja. Njezina je slabost ležala u nerazvijenosti logističke infrastrukture, dok je oprema oružjem vojnika prve i druge linije bila jednaka onoj njemačkih snaga, a vjerojatno je premašivala one austrougarskih.

Područje sukoba nazvano istočno bojište bilo je podijeljeno na sjeverozapadnu frontu u istočnoj Prusiji, gdje su bile koncentrirane njemačke snage nasuprot ruskima, te jugozapadnu frontu u Galiciji, gdje su se sučelice našle ruske i austrougarske snage. Rezultat sukoba bit ce tri milijuna mrtvih, devet milijuna ranjenih i promijenjena politička slika država koje su u njemu sudjelovale.

Ne ulazeći u podrobnu ratnu kronologiju bilježe se veliki gubitci nakon bitke kod Tannenberga u kolovozu 1914., kada u zarobljeništvo pada 92 000 ruskih vojnika. Slijedile su borbe na istočnoj fronti, nazvane Galicijska bitka, koje su nosile svoje gubitke i u kojima je ratna sreća prevladala na ruskoj strani. Godine 1915., nakon njemačke ofenzive i nekih uspjeha ruskih snaga kod Pšemyšlja, borbe su vodene na Karpatima i ruske su snage izbačene iz Galicije, Poljske, Volinja, Litve i Kurzema. Tijekom te godine izgubljeno je dva milijuna ruskoga ratnog ljudstva, a polovica su bili zarobljenici.

Godina 1916. bila je obilježena ratnom srećom na ruskoj strani, osobito ofenzivom generala Brusilova, koji je zauzeo Bukovinu i dio Galicije te se smjestio na karpatske prijevoje. No nastavak ratovanja izazvat ce porast nezadovoljstva medu vojnicima. Rusija se1917. našla u vrtlogu dviju revolucija, od kojih ce prva paralizirati rusku armiju, a druga donijeti kraj njezinu sudjelovanju u Prvom svjetskom ratu. Ratni zarobljenici samo su jedna od komponenti koja je ocrtavala obličje toga ratnog sukoba.

Djelovanje službe za nadzor zarobljenika

Nakon preustroja Habsburške Monarhije 1868. u dvojnu zajednicu Austro-Ugarsku hrvatsko se područje našlo u novouređenoj državnopravnoj svezi s Ugarskom, kao dijelu te carevine u kojoj ce ostati do listopada 1918., da bi 1. prosinca iste godine stupilo u zajedničku državu Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca. U upravnom pogledu na čelu mu je, uz bana, bila Kraljevska hrvatsko-slavonsko-dalmatinska zemaljska vlada sa svojim predsjedništvom te odjelima za unutarnje poslove, bogoštovlje i nastavu te pravosuđe. Od godine 1914. djelujeOdjel za narodno gospodarstvo, a od 1918. i samostalni Odjel za zdravstvo.

Uoči izbijanja Prvoga svjetskog rata, inicijativom Ministarstva rata Austro-Ugarske,na savjetovanju u Beču 18. svibnja 1914. osnovani su u Beču, Budimpešti, Sarajevu i Zagrebusredišnji uredi za defenzivnu dojavnu službu kao strogo tajne organizacije s podređenimglavnim mjestima, cime je bila osigurana suradnja s obavještajnim službama armijskih korpusa, Biroom za evidenciju generalštaba kao središnjom vojnom obavještajnom službom za cijelu Monarhiju te policijskim službama. Središnja defenzivna dojavna službafunkcionirala je kao kontraobavještajna. U Kraljevini Hrvatskoj i Slavoniji bila je posebanodsjek Unutarnjega odjela Zemaljske vlade, koji se bavio evidencijom svih osoba sumnjivihili osuđenih zbog špijunaže te je kao klasična politička policija počela izrađivati elaborate opolitičkoj situaciji u pojedinim dijelovima zemlje, a djelovao je u najužoj svezi s redarstvenim oblastima (pograničnim redarstvenim satništvima i gradskima redarstvenim povjereništvima). U težnji za modernizacijom i proširenjem djelatnosti Središnje dojavne defenzivne službe Vrhovno zapovjedništvo vojske potaknulo je u srpnju 1915., pri Unutarnjem odjelu Zemaljske vlade, osnivanje IV B odsjeka za pogranična redarstvena satništva, kojemu je 20. srpnja 1915.priključena postojeća Središnja defenzivna dojavna služba. Time su u ratnim godinama odljeta 1915. do jeseni 1918. Središnja defenzivna dojavna služba u Zagrebu i pograničnaredarstvena satništva u Zemunu, Mitrovici i na Sušaku, a i gradska redarstvena povjereništvau Zagrebu i Osijeku, djelovali sukladno organizirani u okviru IV B odsjeka za pogranicnaredarstvena satništva u poslovima vezanim za interniranje i konfiniranje podanikaneprijateljskih država zaraćenih s Austro-Ugarskom koji su živjeli na području Hrvatske iSlavonije. Između ostaloga, odsjek se bavio pitanjima smještaja ratnih zarobljenika inadzorom nad njima kao besplatnom radnom snagom. Osim toga surađivao je s vojnimoblastima u potragama za vojnim bjeguncima i odbjeglim ratnim zarobljenicima, dok se u1918. godini ponajviše orijentirao na izvještaje o djelovanju vojnih bjegunaca u zemlji. Njegova nemogućnost da kontrolira tijek događaja rezultirao je i prestankom djelovanja,temeljem naredbe od 15. listopada 1918., a neke od njegovih ovlasti prijeći ce naPredsjedništvo Zemaljske vlade.

Zarobljenici u Monarhiji

Iz mađarskoga prijevoda izvještaja španjolskoga poslanstva u Beču sačinjena prigodom posjete ruskim i srpskim ratnim zarobljenicima na području Austro-Ugarske Monarhije saznajemo ponešto o općim uvjetima u logorima. Izvještaj govori o smještaju u izdvojenim barakama, gdje na oko stotinu ljudi dolazi jedan sanitarni čvor s tuševima koji se rabe svakoga tjedna. Odjeća se u međuvremenu dezinficirala, a zarobljenici su se cijepili protiv kolere, tifusa i boginja. Što se tiče prehrane troškove je pokrivala austro-ugarska vlada, a činili su je ujutro juha ili kava/čaj sa šećerom, u podne juha s mesom i varivo ili tjestenina te navečer varivo. Jelo su spremali kuhari zarobljenici u čistim kuhinjama, a postojale su i dobre peci za kruh. Zarobljenici u logorima nalazili su se na radnoj obvezi izgradnje logora, za koju su isprva dobivali 24 filira dnevno. U logorima je bilo i nešto pritužbi, kao što su želje za izlaskom u grad i kupovinu u dućanima, više slobode kretanja unutar logora i više ruskih knjiga, a nekoliko ih se odnosilo na kašnjenja pisama i novca.

Drugi dokument Ministarstva rata u Beču govori o posjetu pripadnika Danskoga Crvenog križa logorima u Austro-Ugarskoj i Rusiji. Dogovoreno je da ce zarobljenike pregledavati po tri sestre s austrougarske i ruske strane. Posjet ce biti bez političkih i vojnih namjera, obilazit ce se logori, bolnice i zatvori, bit ce omogućen neograničen pristup zatvorenicima, razgovor nasamo i donošenje novčanih i materijalnih darova, a smjet ce se i fotografirati.

U okružnici upućenoj vladinim povjerenicima o slanju ratnih zarobljenika na obavljanje gospodarskih radnji tražila se dostupnost (po poslodavcu) podataka o poslodavcu i mjestu zaposlenja, postaji s koje se zarobljenici trebaju otpremiti, broju zarobljenika, jačini pratnje, danu otpreme zarobljenika i zarobljeničkom logoru iz kojega odlaze. Okružnicom je izviješteno kako je Vojno zapovjedništvo u Zagrebu dopisom priopćilo naredbu ministarstva rata u Beču kojom se određuju datumi vjerskih svetkovina na koje se ratni zarobljenici kod privatnih poslodavaca imaju osloboditi od posla.

Vojni odjel Vojnoga zapovjedništvo u Zagrebu izdao je »Propise za dobavu ratnih zarobljenika za radnje u zemljama sv. krune ugarske (vrijede od 1. ožujka 1916.)«, koji su namijenjeni ponajprije poslodavcima i koji sadržavaju poglavlja: »ustroj radnih odjela ratnih zarobljenika, nastamba, posteljina, opskrba, odijevanje, zdravstvo, postupak sa ratnim zarobljenicima, pažnja nad radnicima kod rada, radni doplatci, kontrola, doprema i otprema, ratni zarobljenici mogu se povratiti s posla u tabor prema raznim osnovama, dužnost jamstva, slučaj smrti«. U prilogu je dan »normalni jestvenik br. 1. za ratne zarobljenike«.

Sljedećim dokumentom Ministarstvo rata u Beču obavješćuje 13. 9. 1917. sve zapovjednike logora i njihove zamjenike o utjecaju političkih prilika u Rusiji na raspoloženje ruskih zarobljenika. Spis je bio dostavljen Vojnom zapovjedništvu u Zagrebu pod nazivom »O revolucionarnom pokretu medu ruskim zarobljenicima«.  Od zapovjednika logora traži se da ne podržavaju, već zaustave pokret, koji bi mogao izazvati kaos i zbrku. Najviše su se bojali da bi te ideje prihvatili vojno i nadzorno osoblje te zapovjednici koji su radili sa zarobljenicima.

U okružnici Policijske direkcije u Beču kaže se da je utvrđeno kako se paketom iz Rusije dostavljaju letci sa zahtjevima zarobljenicima da pokušaju pobjeći iz logora i da onajtko uspije donese u domovinu vijesti o drugovima.

Iz života ruskih zarobljenika

U gradivu Hrvatskoga državnog arhiva sačuvano je ponešto dokumenta koji oslikavaju stanje života ruskih zarobljenika na području Hrvatske za Prvoga svjetskog rata.

Iz izvješća Predsjedništva zemaljske vlade svim vladinim povjerenicima doznaje se kako je 5. vojno – etapno zapovjedništvo došlo do znanja da je domaće pučanstvo u nekim krajevima darivalo ruske ratne zarobljenike živežnim sredstvima i drugim darovima. Iakozapovjedništvo ne poriče dobru namjeru, darivanje zarobljenika strogo se zabranjivalo, kako bi se medu zarobljenicima održala disciplina i kako bi se pučanstvo uputilo da darove namijeni našim vojnicima i četama na bojnom polju.

U izvješću Kraljevskoga vladina povjerenika za županiju virovitičku i kraljevski slobodni grad Osijek govori se o sprovodu ruskoga zarobljenika u Dalju, koji je umro u bolnici Crvenoga križa. Zarobljenik je bio svečano pokopan na tamošnjem pravoslavnom groblju. Na sprovodu je bio veliki broj domaćega pravoslavnog stanovništva (oko 2000 ljudi) te, kao žalobna povorka, 50 zarobljenih Rusa. Stanovništvo je bilo oduševljeno takvim postupkom odgovornih, a jedna je seljakinja dopustila da se zarobljenik ukopa u njezin grob,što su vlasti osudile.

Spis Vojnoga zapovjedništva u Zagrebu svjedoci o slobodnom kretanju ruskih ratnih zarobljenika bez ikakve pratnje ili u pratnji djece i žena, odnosno o uživanju sloboda koje ratni zarobljenici ne bi smjeli uživati po svom zarobljeničkom položaju. Stoga su se pozvali zapovjednici zarobljeničkih radničkih odjela da zarobljenike vračaju u logore.

Na sva je upravna područja poslan proglas od 12. prosinca 1915., koji kaže: »Ces. i kr. vojno zapovjedništvo u Zagrebu saopćilo je dopisom od 18. listopada 1915. broj 8210/Pr. da mu sa mnogo strana stižu prijave da domaće pučanstvo ruskim ratnim zarobljenicima koji su ovdje na zaradi daje rakiju i da ih dapače u vrijeme kad su slobodni od rada zavada na posjećivanje gostiona i krčma. Ovom se neumjesnom i na nepravom mjestu iskazanom susretljivošću zavađaju se ruski ratni zarobljenici na prekomjerni užitak alkohola kojemu su većinom i onako suviše skloni u pripitom stanju poćinjaju onda razne ekcese, a naravno je posljedica toga da se proti njima mora energično postupati i upotrebljavati stroge kazne. «Zabranjuje se poslodavcima i trgovcima da zarobljenicima prodaju žestokih pica.

Proglas od 20. veljače 1916. utvrđuje da se civilno pučanstvo u doticaju s ratnim zarobljenicima cesto ne drži granica pristojnosti i ćudoređa. Tako se kaže da se cesto događalo da su žene i djevojke u svom ophođenju s ratnim zarobljenicima »zaboravile na obzire, koje bi morale imati spram svoje narodnosti, rase i obiteljske časti«. Zbog toga je kao pravilo vrijedilo da svi ratni zarobljenici koji su zaposleni u poljsko-gospodarskim radnjama unutar pojedine općine budu smješteni u zajedničke konake. Tamo gdje to nije bilo moguće mogli su se u grupama smještati u općinske zatvore, ubožnice ili druge zgrade, prikladne da se zarobljenici smjeste odijeljeno od drugih. Bilo je zabranjeno da pojedini ratni zarobljenici budu nastanjeni kod posjednika gospodarstva. Također, ukoliko bi se dokazalo da je neka ženska osoba stupila »u kakav ljubavni i spolni odnošaj« s ratnim zarobljenikom, izrečena se presuda trebala proglasiti po političkoj oblasti u prvoj molbi u općini u kojoj je prebivalište te osobe. Pučanstvo je bilo upoznato s pravilima, a svaki se prekršitelj strogo kažnjavao po postojećim propisima.

Nekoliko spisa govori o radu zarobljenika na posjedima, vlastelinstvima, plaćanju troškova za njihovu dopremu i smještaj te plaćanju liječenja i hrane. U oglasu Ministarstva rata u svezi s prigovorima zarobljenika, koji se žale da imposlodavci zabranjuju čitanje novina, naglašava se da je dopušteno čitanje ruskih novina „Nedjelja“ kako bi se pokazalo da je Austro-Ugarska civilizirana država.

O ruskim zarobljenicima koji su radili samostalno na području Hrvatske svjedoče i sljedeći spisi. Odjel za narodno gospodarstvo Zemaljske vlade primilo je molbu ruskoga zarobljenika koji je izučio cipelarski zanat i time se bavio u Križevcima, gdje je nakanio i ostati te tražiti obrtnu dozvolu. Iako nije imao isprava o izučenom zanatu, njegov je rad bio poznat u mjestu.

Prema izvještaju vojne policije Komanda IV. armijske oblasti utvrdila je da u Zagrebu postoji »Ruski kružok«, muzička sekcija u kojoj kao učitelj ruskoga jezika djeluje bivši zarobljenik Smirnov, te da je osim ovoga bio osnovan i »Ruski kružok raskolnici«, u kojem je učitelj ruskoga jezika također bivši zarobljenik Antonijo Valentin. Djelovanje kružoka bilo je pod nadzorom.

O zarobljenicima u obiteljskom fondu Erdödy

U Hrvatskom državnom arhivu čuva se fond obitelji Erdödy, znamenite vlastelinske obitelji mađarskoga podrijetla, koja je imala posjede i u Jastrebarskom nedaleko od Zagreba. Kao dio fonda sačuvan je osobni Dnevnik grofa Stjepana Erdödyja, posljednjega pripadnika jastrebarskoga ogranka, koji na više od 11 000 stranica velikoga formata, uvezanih u 21 bilježnicu i pisanih njemačkim jezikom, obuhvaća razdoblje od 1903. do 1922. Medu stranicama djela pronađene su i grofove zabilješke o boravku ruskih zarobljenika u Jaski. Već potkraj 1915. prošlo je Jaskom 30 ruskih zarobljenika na putu za Ozalj, gdje su bili određeni za rad na vlastelinstvu. Erdödy je zabilježio da su dobri radnici, koji vrlo savjesno obavljaju povjerene poslove. Ova svjedočanstva pružaju zanimljivu ilustraciju odnosa prema zarobljenicima, za koji se može ustvrditi da je bio human. Grof se već 1916. zalagao da se zarobljenicima odsluži pravoslavna liturgija u njegovu dvorcu, te je ona i održana u jaskanskoj čitaonici, a za tu je prigodu pravoslavni svećenik doputovao iz Zagreba. Od ruskih zarobljenika grof je izdvojio Nikolaja Sergejevica Kaltininina iz Jekaterinoslava, kojega je naselio u svom dvorcu i nazvao ga »ljubimcem kuće«. On je nazoćio gramofonskim koncertima i društvenim večerima u dvorcu, štoviše stalno je pratio grofa u lov i nosio mu pušku. Također nalazimo podatak da je grof, kada je stigla zapovijed da se pet ruskih zarobljenika prebaci s vlastelinstva na talijansko ratište, istinski žalio, te je na kraju pokloniosvakomu od njih 5 kruna i namirnice. U Dnevniku se još bilježi da se posljednja skupina od 11 zarobljenika zadržala do 2. studenoga 1918. Dvojici od njih Jaska se toliko dopala da su odlučili ne vratiti se u Rusiju nego trajno ostati u Jastrebarskom. Od ove dvojice jedan je bio neoženjen te se odlučio oženiti Ljubicom Sertić iz Duge Rese. Drugi, oženjeni, iskoristio je priliku da se ne vraća svojoj ženi, za koju Erdödy navodi da je imala zlu ćud.

Fragmenti o zarobljenicima u zagrebackom Ilustrovanom listu

U novinama Ilustrovani list, koje su izlazile jednom tjedno (subotom) za Prvoga svjetskog rata i donosile vijesti s bojišnice te razne priloge iz svakidašnjega života, pronađeno je nekoliko slikama popraćenih crtica o ruskim zarobljenicima na području Hrvatske.

List od 8. svibnja 1915. donosi slike ruskih zarobljenika u Zagrebu, napominjući da ihje oko sto, da su došli na oporavak i da su smješteni u zgradi realne gimnazije. Dok se na jednoj fotografiji nalaze ruski vojnici u razgovoru s domacima u hladovini, druga prikazuje grupu ranjenih ruskih vojnika.

Ilustrovani list od 21. kolovoza 1915. donosi tekst sa fotografijama zarobljenih Rusa u Dugom Selu, u kojem se kaže: »U posljednje vrijeme sve se više upotrebljavaju zarobljeni ruski vojnici za rad na polju pa pošto su se pokazali kao marljivi i dobri radnici, naročitopoljodjelci traže ih od vojnih oblasti gospoštije i vlastelinstva gdje se osobito u ovo vrijeme uvelike osjeća pomanjkanje muških radnih sila. I kod nas u Hrvatskoj upotrebljavaju se Rusi na više mjesta pa su tako i u zagrebačkoj okolici u većem broju zaposleni.« Nadalje članak navodi kako su se ruski zarobljenici koji rade na popravku željezničke pruge u Dugom Selu brzo snašli u novom kraju, da su u kratko vrijeme lijepo naučili hrvatski te da: »Prije i poslije jela peru si ruke i mole zajednički, ponajvečma na taj način da u zboru pjevaju crkvene pjesme».

Manji tekst s fotografijom od 16. listopada 1915. o zarobljenim Rusima kod regulacije Save kaže: »U Žitnjaku kod Save zaposleno je oko pedeset Rusa kod regulacije Save. Većinom još prošle zime zarobljeni i to većim dijelom u Karpatima. Na zarobljenički život sasma su se već priučili i radnje kod regulacije obavljaju prilično okretno, a nije ni čudo jer su većim dijelom što nadničari a što opet seljaci, koji su naučili na taj posao. Interesantno ih je promatrati u nedjelju, kada se okupe pa uz svirku i pjesmu te ples provode vrijeme.«

Dana 23. ožujka 1918. list donosi 6 fotografija ruskih zarobljenika u Zagrebu: Rus kao prodavač na trgu, zarobljenici spremaju ugljen, zarobljenici režu žicu kod Save za pleter, spremanje sirove kože u skladišta, Rusi otpremaju bačve kolima, zarobljenici iz raznih ruskih krajeva.

Bjegovi ruskih zarobljenika

Veliku skupinu spisa cine obavijesti o bijegu ruskih zarobljenika. Njihov je obrazac gotovo isti. Neka vojna oblast javljala bi nižim upravnim vlastima o bijegu zarobljenika navodeći ih poimence, uz fizički opis i navođenje posebnih karakteristika, a ponekad uz naznaku kojem su logoru pripadali te iz kojega su mjesta zaposlenja ili tabora pobjegli. Za mnoge stoji da uz ruski malo govore i hrvatskim jezikom. Tek mjestimični izvještaji potvrđuju razloge bjegova zarobljenika. Naime, ruski su se zarobljenici tužili na zlostavljanje poslodavaca, nedostatnu prehranu ili prekomjerni rad.

U obavijestima o bjegovima navode se i logori iz kojih su potjecali zarobljenici: Hajmaisker, logor u Duna Szerdahelyju, Reihenberg, Salzburg, Marchtrenk, Isenburg, Mylowicz, Sigmündsherberg, Zombor, Ostffijaszoni, Osot i Kenjerljac. Iz izvještaja je moguće locirati mjesta na kojima su zarobljenici radili te zabilježiti poslove kojima su se bavili.

Sačuvan je i zapisnik od 6. rujna. 1915. o bijegu ruskih ratnih zarobljenika iz tvornice drva u Črnomercu (Zagreb), koji kaže: »Povodom telefonske prijave kr. oružničke postaje u Vrapću da su noćas iz tvornice pobjegli 6 ruskih zarobljenika izašao je oblasni izaslanik na lice mjesta a da istraži sve okolnosti i razlog ovom bjegstvu. Ustanovljuje se, da tvornica imade već nekoliko tjedana 16 ratnih ruskih zarobljenika u tvorničko-radne svrhe. Ove zarobljenike nadzire vojnički stražar Hersch Hirsch a osim toga vodi nadzor i sve tvorničko osoblje. Vojnički stražar drži stražu do 12 sati u noći a onda legne spavati te zgrada u kojoj zarobljenici spavaju, ostaje bez straže. Noćas poslije pol noći nestalo šestorice zarobljenika.

Preslušan vojnički stražar izjavljuje, da ne zna kuda i s kojih razloga je ovih 6 zarobljenika uteklo. Zarobljenici se upotrebljavaju za rad posve normalno kako su se i prije domaci radnici upotrebljavali, najme u jutro do 6 sati do 8 ½ , od 9 sati do 12 i od 1 ½ do 6 sati na večer. Hrane se tri puta na dan, te dobivaju: zajutrak sastojeći od crne kave ili čaja te komad špeka, objed sastojeći od variva, dobro začinjenoga a večeru isto tako i to izmjenice prema njihovom izboru, jer imadu svoga vlastitog kuhara. Kruha dobivaju svaki dan i to 1 kilogram na osobu, a osim toga 20 fil. radnoga doplatka dnevno. Vojnički stražar izjavljuje da je jelo dobro i tečno, i da se do sada nijedan od njih nije potužio. Preslušan je ujedno Mihael Karpoff, čovjek vrlo inteligentan i samosvjestan koga su do sada svi zarobljenici držali za svog prednjaka te su slušali njegove savjete. I on izjavljuje da uporaba radne sile zarobljenika bila posve normalna a jelo da je bilo tečno i obilno pak ne zna koji su razlozi mogli sklonuti šestoricu na bijeg.« Slijede imena zarobljenika za kojima je raspisana tjeralica. Poslije se javlja da su četvorica zarobljenika uhićeni. Kotarska oblast u Svetom Ivanu Zelini izvijestila je o pobjeglim ruskim ratnim zarobljenicima koji su se nalazili zaposleni u industrijskom poduzeću Stjepana Pučeka sinovi u Svetom Ivanu Zelini, a koji su bili iz logora Sigmündsherberg. Navedeno je da se slučaj bježanja zarobljenika iz mjesta zaposlenja mora odmah prijaviti mjerodavnoj kotarskoj, odnosno redarstvenoj oblasti, koja ce »bezodvlačno i brzojavnim putem svestranu potragu u području kotara za odnosnim pobjeglim ratnim zarobljenikom odrediti«. Iz okružnice IV B odsjeka iščitava se da je na postaji u Križevcima uhićen ruski ratni zarobljenik, koji je navodno pobjegao iz Komina u Istri, gdje je bio na radu, a pripadao je zarobljeničkom logoru Feldbach kraj Graza. Isti je nakon nekoliko dana pobjegao iz redarstva u Križevcima, a proganjao ga je poljski sud u Ljubljani po nalogu vojnoga zapovjedništva sočanske fronte radi oskvrnjenja grobova, odnosno zločina krade s mrtvih tijela. U okružnici upućenoj civilnim redarstvenim i vojnim oblastima navodi se da je odvjetnik vojnoga zapovjednika u Zagrebu priopćio je da su ruski ratni zarobljenici, šumski radnici tvrtke A. Turcic u Križevcima, osumnjičeni da su na štetu poslovođe ukrali par cipela, tri para državnoga rublja te pobjegli.

Prema jednom izvještaju u pogledu bijega ruskih ratnih zarobljenika navodi se da je napodručju vojnoga zapovjedništva Zagreb od 1. 1. do 30. 5. 1917. pobjeglo 3989 ratnih zarobljenika, a vraćeno njih 972 (24%). Kao razloge bijega navodi se da su ratni zarobljenicismješteni kod poslodavaca u poljoprivredi i u tvornicama koje nisu pod vojnim nadzorom, iako su rado u tim mjestima prihvaćeni zbog manjka radne snage. Vojno zapovjedništvo poziva da poslodavci u suradnji sa žandarmerijom pojačaju nadzor nad kretanjem zarobljenika. Istaknuto je da se prihvat odbjegla ratnoga zarobljenika drži prekršajem.

 

Završetak rata i pitanje povratka u domovinu Jedna okružnica Povjerenika za unutarnje poslove govori da se svi ruski zarobljenici koji se nalaze na teritoriju Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca trebaju »prikupljati i prihvatiti dok ne bude mogućnosti da se preko Rumunjske transportiraju u Rusiju«. U tu se svrhu svi oficiri trebaju otpremiti u Temišvar komandantu mjesta koji se brinuti za njihov smještaj i prehranu, a podoficiri i vojnici prikupit ce se u jednu ili više radničkih četa. Zarobljenici iz Hrvatske i Slavonije prikupit ce se u Zagrebu kod 25. pješačke pukovnije. Druga okružnica Povjereništva za unutarnje poslove vezano za ruske zarobljenike govori da je slobodno kretanje dopušteno samo onim ruskih zarobljenicima koji su u Kraljevstvu SHS stekli rodbinske i poslovne veze, koji imaju stalni posao i za koje je »odnadležnih građanskih oblasti zvanično utvrđeno, da su neprekornog političkog ponašanja«.One pak, stoji u okružnice, koji ne žele raditi »ili su skloni boljševičkoj propagandi treba preko nadležne vojne oblasti otpremiti u njihovu otadžbinu«.Navedene su okružnice prilog molbi ruskoga zarobljenika koji se oženio u Hrvatskoj ikao napoličar preuzeo 40 jutara zemlje od bivšega poslodavca da mu se dodijeli državljanstvo u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca.

Medu spisima je nađen i Nacrt postupka s ruskim ratnim zarobljenicima na radu u poljoprivredi i industriji nakon sklapanja mira s Rusijom i Ukrajinom a kojim se propisujenjihova opskrba hranom, odjećom, dobivanje place, proširuju im se slobode (pravo na otpust iz zarobljeništva), iako su se u slučaju bijega morali prijaviti te im se bez suglasnosti nije moglo promijeniti radno mjesto. Posebne odredbe vrijedile su za ruske zarobljenike ulogorima, vojnim pogonima i radničkim strankama te za ruske oficire, liječnike i zarobljenikeu kaznionicama. Više se ruske zarobljenike nije tretiralo kao neprijatelje.

U gradivu je pronađen i Naputak o postupku sa ratnim zarobljenicima iz Rusije, Ukrajine, Finske i iz ruskih područja zaposjednutih od Austro-Ugarske i Njemačke u vremenu od 1. svibnja 1918. do otposlanja kuci, s poglavljima koja su detaljno, između ostalih, regulirala pitanja radne dužnosti, opskrbe, odijela, proširenja slobode za ratne zarobljenike, bijega ratnih zarobljenika, liječničkoga postupanja s ratnim zarobljenicima, osiguranja zarobljenika pri nezgodama i sl.

Vojno zapovjedništvo u Zagrebu uputilo je Zemaljskoj vladi spis od 9. 08. 1918. o političkoj, socijalnoj i gospodarskoj propagandi medu ruskim ratnim zarobljenicima, u kojem stoji kako ce se tijekom sljedećega mjeseca gotovo milijun ruskih ratnih zarobljenika iz Austro-Ugarske vratiti u domovinu. Da se vrate s ugodnim sjecanjima, a ne mržnjom prema Monarhiji, trebalo je provesti političku, socijalnu i gospodarsku propagandu koja bi uključivala izraze želje Monarhije za mirom te žaljenje zbog rata i njegovih posljedica.

Navedena predavanja trebali bi sastaviti srednjoškolski profesori i činovnici trgovačke komore. Temeljem odobrenja zahtjeva 14 ruskih ratnih zarobljenika za stalnim prebivalištem u Austro-Ugarskoj koje je Ministarstvo rata uputilo hrvatskom banu donose se važna pravna pitanja za ruske ratne zarobljenike od 13. 09. 1918., u kojima se govori o višegodišnjem boravku gotovo milijun ruskih državljana u austrijskom zarobljeništvu, njihovu radu u poljoprivredi i industriji, upoznavanju sa stanovništvom te postupkom sa zarobljenicima do njihova povratka u domovinu. Brigu o zarobljenicima vodio bi Ured za pravnu pomoć za neprijateljske zarobljenike, koji bi se tek trebao osnovati u Beču i Budimpešti i bio bi mjerodavan za organizaciju povratka u Rusiju. Dano je više priloga s temama na koje treba paziti, npr. odobrenje naseljavanja ruskih i ukrajinskih zarobljenika u Austro-Ugarskoj kao radne snage u gospodarstvu te se kaže da zarobljenik može i ne mora otići, a Monarhija ga može protjerati ako je vojno sumnjiv, no sve ovisi o motivu njegova ostanka (ako se prilagodio životu u Austro-Ugarskoj, žena ga u Rusiji vara, oduzet mu je posjed, ima slobodu u Monarhiji). O molbama za ostanak odlučivat ce Ministarstvo rata, unutrašnjih poslova i financija, a navedeni su i razlozi odbijanja; određuje se postupak kod sklapanja braka s državljankom Austro-Ugarske; dane su odredbe o pravnoj sposobnosti zarobljenika – mogućnost sklapanja pravnih poslova; opisan je postupak sa zarobljenicima koji rade u poljoprivredi i industriji (radna obveza, opskrba, odjeća, placa); navode se odredbe o radu u vojnim pogonima; govori se o postupku sa zarobljenicima u zarobljeničkim logorima do povratka u domovinu (rad, izlaz bez pratnje, posjete lokala, legitimiranje, kazne); reguliran je prijevoz zarobljenika – prema propisima i organizaciji Ministarstva rata s priloženim evidencijskim listom za pojedinoga zarobljenika (ime, cin, mjesto i vrijeme zarobljavanja, državljanstvo, vjera, liječnički pregled); nešto je navedeno i o postupku s časnicima – koji su ratni zarobljenici sve dok se ne vrate u domovinu i tretiraju se prema Haaškom sporazumu. U prilogu se popunjene osobnim podatcima nalaze tzv. Bilježnice za ruske zarobljenike kao obrazac molbe za ostanak.

Diana Mikšic

 

Diana Mikšić

08 мая 2015г.

Новозаветная Пасха – Светлое Христово Воскресение – как главное событие в духовной жизни христианина получила название Праздник праздников, царь дней или Великий день. Пасха является также самым первым христианским праздником. История Пасхи своими корнями уходит в глубокую древность. Примерно 5 тысяч лет назад иудейские племена отмечали ее весной как праздник отела скота, затем Пасху связывали с началом жатвы, позднее – с уходом евреев из Египта. Христиане же вложили в этот день иной смысл и отмечают его в связи с воскресением Иисуса Христа.
Поскольку проституция возникла до строительства Вавилонской башни, а журналистика после, проституцию назвали первой древнейшей профессией, а журналистику – второй. Но я не соглашусь с этим и считаю первой древнейшей - политику, так как человек, только возникнув, сразу захотел власти... Однако бог с ней, с властью. Речь пойдет о «первой древнейшей» в городе Загребе. Помню, что во время выставки в Музее города Загреба «Вдоль ручья Медвешчак», посвященной закованному в бетон знаменитому загребскому ручью, вдоль которого когда-то кипела разнообразная жизнь свободного королевского города, мое внимание привлекла очередь перед входом в один из домов. Оказалось, что это дом терпимости.
В рубрике «Наши соседи» мы рассказали о том, как 27 января в сербской православной гимназии «Кантакузина Катарина Бранкович» состоялся литературно-музыкальный вечер. В честь святого Саввы, а вернее, в честь его огромного вклада в российское православие и государственность, в 2017 году Саввин день, как называется праздник, был назван «Русская душа».
Раз уж Ирена Лукшич опубликовала свой новый роман «Берлин – Париж», да еще и с фотографией «Ирочки Александер», как назывли нашу знаменитую соотечественницу в Загребе (рубрика «Книжная полка»), в январском номере сетевого издания журнала «Летопись» предлагаем вашему вниманию отрывок из статьи «Русский Париж».
Сегодня, 12 апреля, исполнилось ровно 55 лет со дня полета первого человека в космос. И сделал это наш соотечественник Юрий Алексеевич Гагарин. Первый виток вокруг Земли космического корабля с человеком на борту был заслугой многих и многих людей и в первую очередь генерального конструктора космических кораблей Сергея Павловича Королева и его учителя Роберта Бартини.
В 2016 году исполняется 100 лет как умер особо приближенный к императорской семье, сибирский старец, целитель Григорий Распутин, который является одной из самых загадочных личностей в российской истории. Именно на этот вопрос попыталась ответить наша соотечественница Алла Некрасова во время интересного исторического вечера в организации представительницы русского национального меньшинства города Загреба Галины Ковачевич, который состоялся в середине февраля в помещении общества «Napredak».
В мае 2017 года исполняется 150 лет со дня открытия в Москве этнографической выставки и II Всеславянского собора. В то время, когда немногочисленные славянские народы жили под игом чужих держав, выставка и собор имели неоценимое значение. Паломничество представителей славянских народов в Санкт-Петербург и в Москву стало политически важным событием и в определенной мере подготовило будущее падение Австро-Венгерской империи.
Когда в декабре 1920 г. из Крыма через Константинополь в Дубровник прибыл пароход «Сегед» с около 3 тыс. белогвардейцев, после их высадки в Дубровнике в нем осталось лишь 800 лиц. Таким образом, вместе с теми, кто сюда прибыл в марте 1920 г., общее число белоэмигрантов в Дубровнике составляло около 900 душ.
Нельзя сказать, что Ипполит Данилович Майковский первый русский художник чье имя в результате жизненных перипетий связано совсем с другой страной. Сегодня имя Ипполита Майковского в галерейных кругах связано с Хорватией, что дает нам право причислить его к соотечественникам и включить в список знаменитых предшественников.
Игнатий Викентьевич Ягич (хорв. Vatroslav Jagić) один из наиболее авторитетных представителей историко-филологической школы славяноведения в Одесском национальном университете .
Русская часовня, как обычно называют церковь на Вршиче, пережила войну – во многом благодаря тому, что за ней все это время ухаживали несколько словенских семей.
Знаменитый русский художник-экспрессионист Алексей Явленский, чья карьера достигла своего высшего расцвета и известности в Германии, умер в Висбадене за три месяца до нападения Вермахта на Советский Союз. Несмотря на то, что Явленский последние 45 лет своей жизни прожил вдали от России, он оставался до конца сугубо русским, верующим, православным человеком.

Страницы

< Предыдущая  |  Следующая >

1 | 2 |

"Колобок" журнал для детей

-------------------------------------------------------------------------

-------------------------------------------------------------------------

Колонка редактора
Катарина Тодорцева Хлача 
Щоб я так жил! Читаю в почтенном издании http://russian7.ru/ такую себе статейку «Чем русские женщины отличаются от украинок?» и глазам не верю. Тут одно из двух. Или автор «свистит», или все мои подруги – «этнопсихологические» украинки. Ладно, я все-таки, с одной стороны, -- чистокровная кубанская казачка, но других-то так за что? Девочки! Может, я чего-то не понимаю?
Литературная гостиная
Nenad M. Hlača 
Krajem godine, kada je prema dugogodišnjoj tradiciji započela sezona prikazivanja Orašara u Zagrebačkom HNK-u, u Muzeju za umjetnost i obrt bila je postavljena izložba pod nazivom Orašar – najljepša božićna bajka.
Книжная полка
Kratki roman Irene Lukšić "Berlin – Pariz" svojevrsna je interpretacija, nadogradnja i intertekstualni eksperiment na materijalu manje poznate pripovijetke "Slučajnost" Vladimira Nabokova.
Анонс событий
Приглашаем всех молодых людей зарегистрироваться и (в случае прохождения конкурсного отбора) принять участие в событии века - 19 Всемирном фестивале молодежи и студентов в России!
Юридическая консультация
Katarina Todorcev Hlača 
Gospodin Arlović je odmah na početku naglasio da predloženu temu želi obraditi bez suvišne patetike ili dogmatskog pristupa. „ Predlažem da o ovom pitanju otvoreno razgovaramo jer smatram da je to jedno od najizazovnijih teorijskih, zakonodavno-pranih i ustavno-konstitucionalističkih pitanja, čak ne toliko zemalja jugo-istoka, koliko zemalja razvijene demokracije“, - započeo je predavač. Uostalom, ništa manje od njega se nije ni očekivalo.
ЛЕТОПИСЬ, ISSN 1846-8756
ИЗДАТЕЛЬ
РУССКИЙ КУЛЬТУРНЫЙ КРУГ
www.ruskaljetopis.hr

Главный редактор
Катарина Тодорцева Хлача
rinahlača@gmail.com
ruskikulturnikrug@gmail.com
GSM +385 921753826
Модераторы
Катарина Тодорцева Хлача
Виктория Тодорцева
Отдел новостей и реклама
Виктория Тодорцева

Дизайн, фотографии
Елена Литвинова
Ненад Марьян Хлача
Корректура
Евгения Чуто (русский)
Ненад Марьян Хлача (хорватский)

Перевод
Катарина Тодорцева Хлача
Виктория Тодорцева

Техническая поддержка
Тимошенко Дмитрий
Интернет-журнал издается при содействии
Фонда «РУССКИЙ МИР»

Все авторские права защищены законом
 
IMPESUM
LJETOPIS, ISSN 1846-8756
IZDAVAČ
RUSKI KULTURNI KRUG
www.ruskaljetopis.hr

Glavna urednica
Katarina Todorcev Hlača
rinahlača@gmail.com
ruskikulturnikrug@gmail.com
GSM +385 921753826
Moderatori
Katarina Todorcev Hlača
Viktorija Todorceva

Odjel „Novosti iz Rusije“
i reklama
Viktorija Todorceva

Dizajn, fotografiji
Jelena Litvinova
Nenad Marijan Hlača
Lektura
Eugenija Ćuto (ruski)
Nenad Marijan Hlača (hrvatski)

Prijevod
Katarina Todorcev Hlača
Viktorija Todorceva

Tehnička podrška
Timoshenko Dmitrij
Časopis izlazi u skladu sa
«Zakonom o elektroničkim medijima»
NN 153/09, 84/11, 94/13, 136/13

Sva autorska prava zakonom su zaštićena